Sezonski meni za bošnjačke turiste na hrvatskoj rivijeri već godinama je isti: za bezobrazno visoke cijene dobijete loše, precijenjene splačine, s tim što je ovog ljeta u Makarskoj ulogu glavnog kuhara preuzeo lično doktor Dragan Babić, servirajući gostima iz Sarajeva čist, ogoljeni nacizam kao dnevni specijalitet kuće. Čini se da je Babićeva dijagnostička metoda, van ordinacije, vrlo jednostavna – čim čuje sarajevski akcenat, automatski procijeni da pacijent boluje od teškog oblika “turskog sindroma”, što se po njegovoj verziji medicine rada na terenu liječi hitnim i verbalno brutalnim upućivanjem u Anadoliju. Vrhunac je, naravno, što se sve dešava pred djecom, jer valja na vrijeme posijati sjeme traume. Čovjek plaćen da liječi od poremećaja ličnosti i traumatskih stanja, završio je kao glavni generator istih. Možda je to neka nova, avangardna metoda liječenja – šok terapija na +40, gdje pacijenta prvo dovedeš do ruba nervnog sloma, pa mu onda ponudiš termin u svojoj klinici, piše Stav.
A onda na scenu stupa hrvatsko pravosuđe, efikasno kao njemački knjigovođa kad treba naplatiti kaznu. Ali kome? I kako? U hitnom postupku, jer oni teže ka zapadu, a tu “pravda” ne može da čeka, izračunali su da verbalno iživljavanje nad jednom porodicom košta tačno 623 eura. Nakon što su mu, velikodušno, odbili “popust” za dan proveden u policijskoj stanici, doktor je platio cifru za koju u Makarskoj možete iznajmiti ležaljku i suncobran na sedam dana, pojesti četiri kugle sladoleda i popiti dvije kafe s pogledom na more koje više nije vaše. Cijena koju bi, ruku na srce, svaki solidno situirani nacionalista rado platio za priliku da se osjeća kao gospodar plaže i etnički čistog zraka barem na jedan augustovski dan. Kazna nije opomena, kazna je cjenovnik. Mržnja ima svoju tarifu, i prilično je pristupačna za ljekarsku platu.
Dok se sve to dešava, u Mostaru etički komiteti i upravni odbori zasjedaju brzinom kretanja tektonskih ploča. Dok čekamo njihove trome procedure i saopštenja napisana jezikom koji ne znači apsolutno ništa, pitamo se: je li za gubitak ljekarske licence potrebno da doktor nekoga fizički prebije nasred rive, ili je verbalni napad na djecu samo zato što im roditelji dolaze iz, kako reče, “Teherana” (čitaj: Sarajeva), dovoljna preporuka za unapređenje u savjetnika za međuvjerske odnose? Čini se da za Babića, kao “akademika”, etički kodeks i Hipokratova zakletva važe samo dok ne obuče kupaće gaće. Da li i tada? Tad prestaje biti ljekar i postaje samo još jedan frustrirani domoljub na privremenom radu u tuđoj glavi. Sreća u nesreći, kažu neki, jeste što Babić ima i pasoš Republike Hrvatske, pa je pravda barem bila brza, makar i jeftina. Da se moralo čekati na domaće institucije u Bosni i Hercegovini, predmet bi se odavno ukiselio u nekoj ladici, a doktor bi i dalje svojim pacijentima na klinici, umjesto anksioznosti, dijagnosticirao višak turskih gena.
I dok su kolege psihijatri iz Tuzle, svaka im čast, reagovali i rekli ono što svaki normalan čovjek misli, iz strukovnih udruženja bližih doktoru čuje se samo zaglušujuća tišina. Je li to zbog onog našeg starog običaja da se ne talasa, da se ne zamjeraš “autoritetu”, jer nikad ne znaš kad će ti zatrebati. Ili se možda slažu sa njim? Ali ako psihijatrijska struka ne može da počisti vlastite redove od onih koji javno promovišu mržnju i proizvode traume, ko će onda, pobogu, liječiti nas, obične smrtnike, od PTSP-a koji nam ovakvi “profesori” redovno serviraju svakog ljeta?
I to nas dovodi do ključnog, najmučnijeg pitanja. Nije više pitanje zašto je Dragan Babić takav kakav jeste. Takvih je uvijek bilo i bit će. Pravo pitanje je zašto mi, Bošnjaci, svake godine u nepreglednim konvojima i dalje idemo tamo? Zašto za vlastite, krvavo zarađene pare, plaćamo preskupe apartmane, precijenjenu ribu i vlastito vrijeđanje? Zašto pristajemo da budemo turisti trećeg reda, oni kojima se iza leđa smiju zbog naglaska, oni koje gledaju s visine i trpe ih samo dok im ne izvuku zadnji euro iz džepa? Je li to neki oblik mazohizma? Kolektivni Stockholmski sindrom gdje smo se zaljubili u svog ljetnog tamničara? Ili je to onaj duboko ukorijenjeni provincijski mentalitet koji misli da ljetovanje nije ljetovanje ako nisi plakno noge u Jadranu, pa makar te pljuvali dok to radiš? Plaćamo da nas omalovažavaju, da nas tjeraju u Anadoliju, da našu djecu gledaju kao male Turke, a onda se sljedeće godine opet pakujemo i idemo na isto mjesto, istom onom gazdi koji nas je lani jedva trpio. Dok mi tražimo jeftiniji apartman za sljedeću sezonu, doktor Babić i njemu slični traže samo novu žrtvu sa sarajevskim tablicama. I uvijek je, na našu sramotu, pronađu.
(Mostarski.ba)
