Ni Miru nije zaobišao. Odakle, kako… niko ga od roditelja nije imao, ni braća ni sestre. Barem niko od njenih do sada. Teško ko ga može ovdje zaobići. Kad nastupi tuga i jad, kad suze budu jedino društvo uz prvu jutarnju kafu, kada račun od struje danima čeka zadnji dan pred isključenje, i kada strah svako malo kucka po ramenu, tada pojavi se on. Neman sa tri slova, podmukla a jaka, što smije se vojsci koja napada ga. Vojsci istog imena a različitih brojeva. Dvanaest, šesnaest ili dvadeset… kemoterapija.
“Upeklo danas. Ostale mi još donje stepenice izdžogirat, i gotovo. Nije što sam umorna, nego izgori ispod ove perike.”
Umjetna kosa, neke približne boje kakva bila je Mirina prije kemoterapija, i ispijeno sivo lice, po kojem se slijevaju kapi znoja što naviru ispod perike. Ali ne da se. Karmin boje mesa, kojim pokušava nas uvjeriti da dobro je. I da ona može to, za šta joj plaćamo. Da može čistiti haustor svako sedam dana.
“Miro, hajde uđite kod mene… sjedite malo, popijte Cedevitu, odmorite.”
” Hvala ti sine. Nego, hoće li ti iko dolaziti sada? Da skinem periku… samo zaključaj dvaput, da neko ne bane a ja bez perike”
Obrisa znoj Mira. Odahnu… skide periku. Popi veliku čašu vode, odjednom. Neće sok. Rekao joj doktor poslije operacije u Zagrebu, voda je najzdravija. Vadi pisansku teku tankih korica, sa likom Štrumfa i Štrumfete. Kaže, bile na akciji u Konzumu, po marku. Tužnog pogleda stavlja minuse. Po tri, četiri… i više njih… minusa.
“Uvijek isti ne plaćaju. Evo da nemaju, ni pola jada, nego najteže mi je pokucati onima koji znam da rade i imaju, a ili mi zalupe vrata, ili kažu: “Nama čistačica ne treba”. Napadnu me, kažu ne očistim dobro, a ja očistim onoliko koliko životom mogu, i onoliko koliko mi plate da mogu deterdžent barem jeftiniji kupiti.”
Gledam joj kosu paperjastu kratku i rijetku. Modre ruke od braunila, i bilježnicu tankih korica sa Štrumfovima, iz koje viri narandžasta boja novčanice od deset maraka.
I razmišljam, koliko mora čovjek u sebi mržnje nositi, kada ima potrebu vagati u pola grama, kako je Mira ove sedmice očistila stubište. Zna li taj neko, da pedeset je maraka tegla meda s nekim travama što pravi Mujo iz Visokog, a što rekli su da pomaže, kod ove nemani od bolesti sa tri slova. Zna li taj neko da Miri je ovo tek peta kemoterapija, a propisali joj šesnaest, i da trese se kao list na vjetru po cijelu noć od straha, da ne desi se ovdje kao u Sarajevu, da nema lijekova što ubijaju ovu neman u njenom tijelu.
“E da meni nije Žitopromet propao, nikad ja ne bi kucala po njihovim vratima, za deset maraka, i trpila njihovu djecu što bace mi kesu od čipsa pred noge, a ja tek pomela. I prođu pored mene, i ne pozdrave. Nas smo oboje radili u Žitoprometu. I muž i ja. Dobre plate bile, mogli smo svake godine i na more otići.”
I gledam joj sjetu u očima. I ravnodušnost koja postoji u pogledu samo onih koji žive u ovom našem Gradu. Ravnodušnost, koja govori “borio se ne borio, ovdje ti je isto”. Umor, ne od života, već od životarenja. I ponos. Iznad svega ponos, da svojim rukama zaradi, ne posuđuje i ne moli, već plati iz svog džepa med s nekim travama, pedeset maraka Muji iz Visokog.
“Je l’ ovo tebi neko kuca na vrata?”
Problijedi… od straha, od stida, a ponosna, zgrabi s fotelje svoju tešku periku, i stavi brzo na znojnu mekanu paperjastu kosu. Ustade, ode… da pomete još ispred vrata šta je ostalo, i ako sretne nekog od onih s minusima od nekoliko mjeseci što ne plaćaju, da ponizno ih upita… ako žele… i ako mogu…
Ne zbog sebe… nego zbog onog kredita, što ima ga još dvije godine…
Da može mirno otići… a da ne ostavlja svoj teret djeci na leđima…
(Nada Zovko / Mostarski.ba)
