Nada Zovko / O svemu ponešto: Kamion za selidbe…

Jutros sam sanjala da mi je umrla majka. Sve je izgubilo smisao u jednom djeliću sekunde. U tom besmislu koji se zvao moj život, prvo sam se sjetila da nisam joj stigla vratiti nešto što pozajmila mi je, valjda te dug proganja,ako takav si po prirodi, čak i kada ga više ne moraš vratiti. Zatim sam se sjetila, da ostati će neprobana teletina što neki dan kupila je od seljaka domaću, za tepsije, kad ja dođem…

-Halo mama, sanjala sam da si umrla. Da si umrla, a ja ti nisam vratila ono.

-Čuj da sam umrla, znači produžila si mi život

-I sjetila se one teletine što si zbog mene kupila, i bilo mi žao… i

-Ma mrš, sad si mene rasplakala, radim čujemo se poslije…

Ima li išta ljepše, od buđenja kad shvatiš da su ružni snovi, ostali da stanuju samo u snovima. Taj trenutak buđenja, trebao bi biti spoznaja, da sve možeš i kupiti i prodati, izgubiti i dobiti, sve osim izgubljenog vremena s onima koji odluče zauvijek zaspati na nekom kako su nas uvjerili, boljem mjestu. Koliko miliona ljudi na planeti ovoj, jutros je dočekala ista bol kao moja. Samo je njihova bila stvarna, a moja je na sreću, ostala tamo gdje joj je i mjesto, samo u snu.
Ovaj me san naveo da cijeli dan razmišljam o teti Miri.

Sin jedinac, na mrtvo ime se naljutio na nju, svoju majku, jer je nije uspio nagovoriti da trosobni stan mijenjaju za dva manja, jer njegova supruga nikako nije mogla zamisliti život sa svekrvom. Uzalud je bilo i majčino pravdanje, da ne može, da skoro četrdeset godina živi u tom stanu, da ima divne stare od prije rata komšije, i da joj je blizu tržnica, a odmah ispod zgrade apoteka. Puno joj je to značilo kaže, da može i u papučama sletiti, po tablete za tlak, jer ne može puno hodati zbog vena na nogama. Ljutnja je napravila da sin i nevjesta odu u podstanare, uz obećanje da unucima ne smije prići, a kada umre, ni na sprovod joj doći neće. Čekala je jadna teta Mira da se odljute, teglila s tržnice crvene roge paprike za domaći ajvar što sin je najviše volio, i pravila pekmez od šljiva za unuke, kad dođu da je posjete da ima.

Moždani udar, ispred zgrade. Hitna je došla brzo, ali, za tetu Miru, bi prekasno. Sin i nevjesta, nisu održali obećanje, bili su na sprovodu. Da mi je samo bilo zagrebati ispod površine, i vidjeti šta stanuje u srcima tih ljudi, tamo gdje je Bog rezervisao mjesto za dušu? Mislim da se teta Mira još nije uspjela smjestiti na to novo bolje mjesto tamo gore, kad se sin pojavio s velikim unajmljenim kamionom za selidbe, dva fizička radnika i jednom ženom zaduženom za čišćenje stana.

-Sve bacajte. Ma sve bacajte, stan će se renovirati, ili bacajte ili uzmite sebi ako šta valja.

S kamiona je virio okvir goblena što teta Mira ga je izvezla. „Djevojka s knjigom“,tako se zvao motiv goblena. Stolice iz kuhinje, jastuci i teški starinski jorgani. Žena je vukla crne kese od smeća iz kojih zveckale su tegle. Radnik joj je pomogao da ih podigne na kamion.

-Polako, pazi da se ne razbiju, nisu prazne tegle., reče žena.

I ja se sjetih, i paprika roga, i cjelodnevnog miješanja staračkom rukom i drvenom kašikom pekmeza od šljiva na laganoj vatri, da ne zagori. Jedan život, i sve ono što je s ljubavlju bilo utkano u njega, završava nabacano na kamion, a zatim na kakvoj gradskoj deponiji, pod oznakom, smeće…

Ljubav?

Najiskrenija, najčistija od iste krvi sazdana između majke i djeteta… ponekad,kao balon od sapunice samo pukne, zbog betona, prozora, kvadrata, njiva, međa, i nasljedstva… Ponekad i na sreću ne kod svih, tamo gdje Bog je rezervisao mjesto za dušu, naseli se kamen koji čeka samo trenutak kada kamion za selidbe život onih što dali su nam život, odvesti će zauvijek na deponiju zaborava.

(Nada Zovko / Mostarski.ba)