Nada Zovko / O svemu ponešto: A mi? Mi smo laž!

Kad potrošiš pare za novi kaput, nije ti žao. Čuvaš ga zimi od snježnih pahulja, da ne oštete ga, a ljeti mu džepove napuniš lavandom, da zaobiđu ga moljci. I nije ti žao, svake pare koju dao si za njega, jer znaš da njegov kvalitet grijat će ti tijelo, a ljepota njegova, grijat će ti dušu.

Kad potrošiš pare, na pogrešne ljude, neka utjeha ti bude, da tada, kada trošio si, bilo ti je lijepo, i da bio si uvjeren, da činiš pravu stvar. I zaradit će se ponovo. Znaš kako kažu „Gdje je bilo biće, gdje je vrilo, vriće.“ A vrijeme ? Šta ćemo s vremenom, izgubljenim, potrošenim na pogrešne ljude?

Sada će najglasniji biti moderni gurui današnjice, životni savjetnici i ostali duhovnjaci, koji kažu, da ne postoje pogrešni ljudi… ili, da oni su bili sa svrhom u našim životima. Bili su tu, reći će vam, da vas nauče, ojačaju na stazi života, da imali su svrhu. Ono što vam neće reći, a istina je, da uništili su vam dragocjeno vrijeme koje ima svoj rok trajanja ovdje na zemlji, i da poslije takvih, osjećate se kao grad opustošen i porušen od razornog cunamija.

Šta smo mi? Prijatelji? Ne skrnavi tako veliku i svetu riječ, molim te. Neprijatelji? Nismo ni to. Biti neprijatelj je privilegija iskrenih danas. Oni bar glasno jedno protiv drugog.

A mi? Mi smo laž!

Mi si onako „veliko prijateljski“ čestitamo Božiće, Bajrame i gađamo se s najljepšim stihovima na skupim čestitkama malenom u boji štipaljkom zakačenim za velike bukete iz skupe cvjećare u gradu. Mi se „pravimo“ da politika nikada nije, niti će biti razlog, da se nedao Bog poprijeko pogledamo. Tanano ti ga je ovo naše prijateljstvo. Tanko kao onaj tanki led, što se zimi zorom uhvati na lokve u ulici, i dovoljno je samo vrhom cipele da ga udariš, i puca sve. E tako ti je kod nas.

Onako kad pomislim, da mi nismo bili laž, i da nismo godine potrošili uzalud, prokleh sebe što znam da čitam, i što kliknuh tamo negdje na nekakve stranice, gdje pisao si, misleći da nikada baš tamo zaviriti neću, da pročitam.

„Svi su oni isti, ne smije im se vjerovati, zna se kakav su oni narod, nikad u njima čovjeka, čuvajte ih se…“ I eto, nauči ti „prijatelju“ mene, da nikad mi se ne može vjerovati, jer vidi čuda, i ja sam ti , iz tog naroda. I pitam se, jesi li tako mislio kad rekla sam ti da nestalo je zeljanice, pa sam nam zato kupila dva bureka? Jesi li tako mislio kad rekla sam da nemam para, i da ti platiš dvije kafe? Jesi li tako mislio, kad rekla sam ti, da ni ja ni moji nismo znali da će ono jutro zapucati, i da morat ćemo bježati s kesom u ruci? Jesi li i tada mislio, da jer svi smo isti, da ne može mi se vjerovati.

I prokleh sebe, što imam uši, i mogu da čujem, pa eto slučajno čuh te, kako onako usput, spominješ mi okrutna zlodjela sa svih meridijana svijeta koja činili su, ljudi moje religije. Ružno od njih! Za svaku osudu! Ali, zašto misliš da na mojim leđima trebaju ležati grijesi njihovi? I sjetih se da pisao si „ Svi su oni isti…“
Znaš, ja sam mislila da svi smo isti… ja sam to na neki svoj, tebi naivno djetinjasti način mislila. Ja i sada mislim, da i ti i ja smo isti, da isto nam je otprilike srce, da imamo po dvije ruke i noge, da ljeti se znojimo od našeg ćelopeka a zimi drhtimo od bure kad zapuše snažno. Da volimo burek kad malo zagori s donje strane, i da kod eurokrema uvijek prvo pojedemo ono crno, pa tek onda bijelo.

Ja sam mislila da biće mi draže s tobom trošiti pare i dane, nego kupovati novi kaput kojem divit ću se, i koji ne zna pisati ni pričati, pa neće moći da upozori ostale da „Svi smo mi isti, i da ne može nam se vjerovati…“

I tako, kaputi novi i skupi postaše važniji od svega…

A mi? Mi smo laž!

(Nada Zovko / Mostarski.ba)