Trudila sam se dobro zapamtiti bajke. Znala sam da pojedini dijelovi nekada će mi služiti u životu. Najviše pamtim bajku o Ivici i Marici, kada su bacali kamenčiće, da budu im putokaz na povratku prema kući. Od kamenčića su napravili
Svako jutro sretnem starog dobrog komšiju Mišu. Udovac već nekoliko godina. Uvijek nasmijan, dođe mi on k'o Čedo Orlović nekad, da kaže šta je čuo na kraju Dnevnika, kakvo će vrijeme biti. Progovori on još poneku, ispriča koji liskaluk iz
O Gradu više ne mogu da pišem. Sve je ispričano, i sve rečeno. Nego, hajdemo mi malo o nama. Znaš kako Dino pjeva "...mi nismo rođeni zli..." Desi se nekako, onako usput, dok kroz život koračaš, da snađe te neka
Ovo je priča o ljubavi. I sad ćeš me pitati : "Kome je još do ljubavi stalo!". A ja ću ti odgovoriti : "Svakome! Samo, kako prokopati u sebi samom, onaj pravi iskreni put, što vodi od srca prema drugom
Na putu za negdje,mnogo se toga usput sretne. I sve što sretneš bolje je, od uspomena što vuku te nazad, kao nekada u školi što vukla su me djeca za kapuljaču od plavog đubretarca. Uspomena neka za tamo dole, neka
Ponekad jednostavno zakasniš. Pa bi da požuriš, da nadoknadiš godine, o kojima maštao si uz miris sijena, u svom selu, s pogledom u daljinu prema velikom gradu čija svijetla bila su tvoj nedostižni svijet. A onda je došao rat, i
Pokušavam razumjeti. Iako, teško mi ide. Čudan je ovo Grad. Čudni smo postali, ne možeš me ubijediti da uvijek takvi smo bili. Čudni i umorni. A kada umoran si onda oni Veliki, rade šta hoće. I dokle hoće. Ti nemaš
Bilo je rano proljeće kad rodio si se '97. U zraku se osjećao miris behara, a Mostarske gospođe su kukale, kako je prerano upeklo, i da u Mostaru samo, iz čizama u sandale odmah možeš uskočiti. Nego, da ti ispričam,
Sve češće zanijemim u posljednje vrijeme. Nije da fali riječi, nego uz riječ svaku, po jedna suza ide. A kad suza sklizne niz lice, hajde opravdaj se, da plačeš zbog bure, kad još zapuhalo nije. Bila su nekada četiri odjeljenja.
"Miro, ponesi još dvije Karlovačke i naplati." Umorni pogled, zadimljena kafana na mjestu koje nekad bijaše garaža, i uvenula ljepota, nekada lijepe gimnazijalke Mire. Kada pričaš o smislu besmisla, u našem Gradu, pred oči ti dolazi Mirina slika. Ona je
Šta god večeras ja napišem, ti pusti, ne obraćaj pažnju Predsjedniče. To ja samo onako, na zvijezde lajem, dok ne ispadnu mi zubi. Od lajanja mog, nikog zaboljeti glava neće, a meni nekako lakše. Na mnogo toga moram ti se
Oprosti Grade! Neću više o odlascima. Stid me ovih što ostaju. Ostaju jer ostati moraju. Neko što mu srce naredi, a neko što išao bi, a nema gdje. Neću više ni kukati, ponos je jači, od onog što oči vide.
