Nada Zovko / O svemu ponešto: Čuj plačem li?

“Lagala si, da ne možeš bez mene. Lagala si da me nikada nećeš napustiti. A sada ode…”

“Nisam lagala! Nije da ne slažem ponekad, ali kad si ti u pitanju, nikada! Zapamti, nikada!”

U stvari, ti si Grad, a s gradom se ne priča, isto kao što se ni s Duhovima ne može pričati, iako smo ih nekada u djetinjstvu prizivali. Jednom ćeš shvatiti. Jednom ću ti reći, da morala sam otići, i ti ćeš tada razumjeti. Razumio si i one prije mene, što otišli su, a nije im se išlo. A ti im šapnuo: Idite, jer veća mi je tuga da gledam kako od ruke dojučerašnjeg brata ginete, nego što pustoš mojih ulica boli me.

Eto vidiš, tako je i sa mnom. U stvari, puno žurim, mjesta u koferu je malo a stvari puno, i da me sada neko čuje kako pričam s Tobom, što ime ti počinje sa slovo M, i ima šest slova, a inače si Grad, rekli bi da nisam normalna.

Čuj plačem li? Zar ti ja ličim na neku pekmezu? Hajde da se pozdravimo, evo izlazim iz Tebe koji imaš šest slova i počinješ sa slovom M. Neću se okrećati, neću! Lijepo smo se pozdravili, i obećala sam ti, gdje god da budem pričati ću svima o tebi, i napisati ću najljepše priče o tebi, kao o nekoj mladoj koju treba dobro nahvaliti, ne bi li se udala.

Stani, zaustavi auto na slijedećoj krivini! Večer je. Kasni oktobar, a nebo puno zvijezda. Žovnica… i ti kao na dlanu. Ulične svjetiljke kao svjetlaci u sparnim ljetnim noćima, prkose tami. Ti, Grad, sa šest slova, što počinje na slovo M. Sada ne plačem, sada iz mene bol urliče. Sada mogu, jer dovoljno je mrak i dovoljno sam daleko, da ne vidiš suze mi.

U ruci mi putna isprava za negdje. Skočit ću dole u provaliju, i kada pronađu me, eto me opet k tebi.

Ne smijem to. Jer ako od mene ostane samo sjećanje, ko će pisati o Tebi, i ko će se s Tobom ovako pričati. Gledam te s krivine na Žovnici, i odjednom zapuha me bura sjećanja iz djetinjstva. Čujem stihove i sjetni glas Zaima Imamovića “…sa prozora svoje sobe, vidim svjetla svoga grada…” Mene su sevdalinkama umjesto Crvenkapicom uspavljivali. I gledam ja sada, svjetla moga Grada.

Stani, sjetih se, ovdje je negdje na Žovnici poginuo Miki. Miki što vratio se iz Austrije da bi branio svoj Grad, moj Grad, naš Grad. Miki što u Austriji imao je sve, osim duše. Dušu su mu zarobili u Gradu, i zato je došao da bori se, i da zajedno s dušom sastavi se, jer drugačije nije mogao.

“Večeras u meni Neretva neka, razbija ogromna brda daleka…”, prate me Mostarske kiše u mislima, a lavina bola kotrlja se niz leđa.

Nije pošteno! Hej čujete li, nije fer, Osmane Đikiću i Aleksa Šantiću! Budite glasniji odozgo sa zvijezda, zagrmite stihovima svojim, ne bi li srca zaleđena i skamenjena njihova dotaknuli. Zar nije vam ga žao što kidaju i dijele ga, što sijeku mu platane i rijekama ne daju da teku kud’ od davnina navikle su teći.

Žao mi ga, a ne mogu mu to u lice reći. Žao mi njega, što zove se Grad, a počinje sa M, i ima šest slova. Nikad nije dao da ga sažaljevaju. I kad gore je bilo, ponosan se držao.
Pitao me danas kad pošla sam: “Plačeš li ti to za mnom, što odlaziš?” i rekao mi: “Pozdravi sve naše kad budeš sretala ih po svijetu, i reci im da duše im čuvam nježno i da ovdje na sigurnom su. I reci im, da dođu kući da se sa dušom sastave, i reci im još, da ove godine nema leda i da će trešnje ranije na rod doći, pa nek’ požure kući…”

(Nada Zovko / Mostarski.ba)