Nada Zovko / O svemu ponešto: Samo da Šareni ozdravi…

“Stani, imaš trepavicu na licu, hajde hukni tri puta, i zamisli želju.”

“Želim… želim… da me Šareni poljubi i da se jednog dana udam za njega!” – rekla je vrlo samouvjereno dok vatromet one iskrene dječje ljubavi blještao je iz njenih očiju.

Trebalo je sada biti hrabar, i razmaknuti kažiprst od palca, i priželjkivati da trepavica se zalijepi za palac, jer ona je izabrala palac kad birala je želju.

Jupiiii! Ostala je na palcu! Želja će se ispuniti. Poljubit će je Šareni, i jednom će se udati za njega .

Šareni je bio simpatija cijele škole, a čini mi se i cijelog našeg kvarta. Dobio je nadimak po šarenim džemperima, koje često je mijenjao, a donosila mu ih mama, inače poznata švercerka dobre robe po koju išla je u Tursku. On je bio poznat po najšarenijim džemperima. Čak smo zaključili, da ih gospođa mama švercerka, nije mogla prodati zbog prevelikog šarenila na njima. Tako da su umjesto na vješalicama, u ormaru prepunom švercovane Turske robe, završavali na Šarenom. Obilježili su ti džemperi njegov frajerski izgled, i dali mu trajni nadimak.

A ona je bila iz druge priče. Zvali smo je Zlatokosa. Malo zbog stvarno duge plave kose, a više onako iz šege. Čak joj je pradjed pričalo se završio visoke škole u Pragu, njeni nisu kupovali švercovanu robu iz Turske, što prodavala se iz crnih velikih vreća, koje su se uglavnom držale ispod kreveta, i otvarale kad kupci pozvone na vrata stana. Njeni su išli redovito na književne večeri, a stan im je bio zatrpan knjigama od zida do zida. Nisu oni kupovali knjige da popune police, oni su svaku knjigu kupili da bi je pročitali, pa tek onda odložilli na policu. Šareni nije mogao nikako dokučiti, kakvi su to ljudi koji toliko čitaju a nije im to lektira za školu, a roditelji od Zlatokose nikako nisu mogli shvatiti, kakav je to momak koji pročita samo knjigu i to napreskak da dobije dvojku, i ništa više od toga.

Ljubav mladalačku uzdrma rat. Uzdrma, ali, ne uništi. Oplakala je Zlatokosa, i par gelera što nisu uspjeli izvaditi iz noge desne kod Šarenog. Rodio se i jedan mali Šareni kad prestale su kiše granata nad gradom i kada napokon završio se rat. Šareni je uspio spasiti i dosta knjiga iz stana njenih roditelja koji u zadnji trenutak uspjeli su izvući se u Sloveniju.

“Humanitarna akcija, uključite se, donirajte koliko možete. Hitno potrebno liječenje u inozemstvu, za rijedak oblik tumora. Cijenu liječenja ne može platiti oboljeli, jer je riječ o velikom iznosu. Pomozite da devetogodišnji sin, odrasta uz oca koji ima šansu da se izliječi u inozemstvu”.

Šareni. Prepoznah ga na slici u dnevnim novinama. Ovaj su mu put obukli neku svijetlo plavu jednobojnu košulju. Nema više šarenog švercovanog džempera, niti iskre u njegovim očima. Lice mu sivo, a obrazi upali. Još uvijek je na Brijegu u bolnici.

Na metalni stolić bolnički, stavila mu lotos maramice i teglu s medom i rendanim đumbirom. Sama mu napravila, za imunitet. Rekli joj da je to dobro. Ušuškava mu noge bolničkom dekom. Ne griju dobro ni ove zime. Kosa joj prosijeda, kratko ošišana. Ni nalik onoj Zlatokosoj iz bajke, a meni ipak najzlatnija Zlatokosa na svijetu.

Šapćemo, odmaknuti da nas, on ne čuje.

“Kakvo je stanje, hoće li se skupiti, hoće li biti dovoljno da ga prime u bolnicu tamo? – pitam je

“Slabo. Narod uplačuje na račun, donesu kovertu i kući na ruke, ali malo je to. Dao bi narod da ima odakle dati. Sve se zatvara, Aluminij, sve, dobro iko išta uplati. A država neda ništa. Ne podmiruju kažu u inozemstvu, što se može liječiti ovdje. A i sami znaju, da lijeka ovdje za Šarenog nema.”

U očima joj bol, ali ne i gnjev. U pogledu joj tuga, jer surovi sistem ove države, za sve pronađe pare, od novih auta do skupih hotela na službenim putovanjima. Od novogodišnjeg vatrometa do sponzoriranja nekih manje važnih stvari, nego što je život Šarenog.

Protrljah oči, jako i namjerno. Iščupah jednu trepavicu, s očajničkom željom, da barem maleni osmijeh vidim joj na licu.

“Vidi, ispala mi trepavica!”

“Hajde hukni tri puta, zamisli želju i izaberi prst.”

Izabra palac . Baš kao nekada davno prije.

“Jedina želja mi je da Šareni preživi. I da bude najbolesniji, samo da on meni i sinu ostane živ. I da me poljubi kao nekad…”

Ne smijem od straha razdvojiti prste. Samo da Šareni preživi i ozdravi, i samo da ova država bude majka a ne nemajka prema Šarenom, jer još u desnoj nozi njegovoj geleri stoje, zbog zemlje koju danas ne boli ni najmanje, bol njegova.

(Nada Zovko / Mostarski.ba)