Nada Zovko / O svemu ponešto: Džemaludin i njegovih pet zvijezda

Njihova kuća trošna i malena, nekim kričavim bojama ukrašena bila je uz vodu, na kraju ulice, na putu za nigdje…

Uvijek su njihove kuće na putu za nigdje, gdje drugi ne zalaze, samo oni naprave mjesto za smijeh, radost i život. To je kuća Džemaludina, Roma, Ciganina i njegovih pet zvijezda kako ih je zvao.

Jedna od njegovih zvijezda bila je moja vršnjakinja, bila je moja prijateljica, tajna, jer nama se branilo družiti sa njima drugačijima. A zabranjeno… uvijek je najdraže. Potajno da ne vidi niko, išla sam kod moje Đulnaze, te divne duše kojoj kako zbog imena tko i zbog svega ostalog smijala se cijela ulica. Šta je mene vuklo tamo? Danas znam! Ono što nisam imala u svojoj lijepoj, velikoj, ‘dobro stojećoj’ kući. Tamo je uvijek bio smijeh i pjesma i iskrena radost u očima. Stari Džemaludin oko podne s Tepe donosio bi prezrelo voće i povrće, ono što niko nije htio kupiti pa mu ga daju ili prodaju za male pare. Velikog srca govorio bi : „Džulnaza, proberi najbolje i podaj drugarici!“

„Slušaj sine!“ – gledao me u oči i govorio: „Ovo su moje zvijezde! Žena i 4 kćerke i svaka sjaji… da se ned'o Bog jedna ugasi, i ja bi se ugasio“

Govorio je još „Mi Cigani sine nemamo zemlju, a gdje god da dođemo naša je zemlja. Bolje je tako, gdje god dođeš da Bog neku nafaku.“ U toj kući, šarenoj i kičastoj uvijek se orila pjesma, tu sam od riječi do riječi naučila „Đelem,Đelem“. Tu se od srca smijalo, grlilo, a nikada plakalo. Đulnaza i njene sestre su me uvjerile da će moj život biti bajka, jer su sve to ‘vidjele’ u kafi, u grahu, u kartama. Htjele su da vide radost u tužnim očima, zato su svima pričale bajke za koje su znale da ne postoje.

U njihovu kuću, onako tajno dolazile su tadašnje gradske dame u skupim kaputima, obično sa šeširima i tamnim naočalama kojim prekrivale su tamne krugove oko suznih očiju zbog bračnih nevjera i zabranjenih ljubavi. Za smotuljak novčanica s osmjehom nade i ohrabrenja vjerujući u bajku koja im je obećana iz karata i graha napuštale bi puno sretnije tajno ovu kuću na kraju ulice.

„Đulnaza, kažete li ikada išta loše da će se desiti ako vidite u kartama?“ – pitala sam jednom.

„Mi gledamo očima dobra i onda Bog da dobro. Smo treba gledati dobro“.

Nisam je baš shvatila tada… danas shvatam.

A onda jedno jutro, onako niotkuda moj otac se pojavi na vratima: „Ode Džemaludin s familijom, biće rata, čim cigani odlaze eto rata, a čim se vrate rat je gotov“.

Otrčah do njih, više ne krijući se, briga me za narod… Ode meni negdje moja Džulnaza.

Kapija otvorena, po avliji kartonske kutije i šareni cekeri iz kojih vire džemperi, sve zajedno zgužvano i nabacano . „Idemo, kaže babo ko god da dođe nijedna vojska nas ne voli. Dođi sutra ranije napravit ću ti zapis da te Bog čuva ako rata bude“

I dođoh sutra, ranije, zakasnih.

Ode Džemaludin i njegovih pet zvijezda. Ne uzeh zapis, da me čuva od rata…

Iako… ja znam da zapis je u srcima njihovim, a ne na papiru…

(Nada Zovko/Mostarski.ba)