Nada Zovko / O svemu ponešto: Zemljo moja napaćena!

Ovo je ljubav. Nema ovo veze s politikom. Pišem ti, nek’ znaju svi, da nisi sama, u boli svojoj, Zemljo moja, napaćena. Pišem, iako znam, da nikog nije briga za tebe, i da niko neće više čitati šta o tebi piše se. A ne znam, ako nije ih briga, ako ne vole te, zašto te režu, i prekrajaju kao stari kaput kad okraća. Prkosna si ti, znam ja to, rekao mi onaj Dizdar Mak, jednom davno. Ali i umorna si, vidim ja to, iako nikada ne žališ se. Kako god koja vojska dolazila i ranjavala te, ti opraštala, zaboravljala…i sve kontala; Neće više. A hoće, tebi stoljećima mira ne daju.

Toliko je tuge u tebi Zemljo moja napaćena, da ni snaga Save i Bosne, bistrina Una, i ljepota Neretve, ne mogu isprati jad što zadesio te. Volimo te, a povrjeđujemo te. Oprosti, nije namjerno. Znaš ono, kad sve ti se skupi, svak’ ti kriv. A ti, kriva nizašto. Stide te se, tamo u dalekom svijetu, jer tebe ovako lijepu, na loš glas staviše, oni što ne vole Bosanske šume dok grle nas snažno, i oni što okreću glavu dok miluje ih sunce Hercegovačko.

Ti si moja Zemlja. Prvi treptaj oka i prvi udah zraka, bi baš ovdje, u ovoj Zemlji mojoj napaćenoj. Znam ja, da boli te, iako ne govoriš to, kada pričaju o nekoj drugoj rezervnoj domovini. Hej, kod mene nije tako! Nije ni kod nekih drugih, nego oni to negdje čuli, pa onako ponavljaju, a drugačije misle. Vjeruj da je tako, znam ja to. Odu tamo negdje u rezervnu drugu zemlju, a na šipak i smokvu što neko im donese iz rodnog kraja, suzu izdajicu puste.

Nije se njima išlo. Ne krivi ih. Morali, pa otišli. Morao neko zbog ovog, neko zbog onog. Otišli oni iz tebe Zemljo moja napaćena, ali ti iz njih nikad. I uvjeravali sebe, da tamo je negdje dobro. I uvjerili i sebe i druge. I ruku na srce, i jest im dobro, svega tamo ima i ptičijeg mlijeka ako treba, ali kad tijelo se umori, a duša zavapi za domom svojim, opet se tebi vrate Zemljo moja, po onaj maleni komadić zemlje što biće im zadnja stanica na kojoj će oči zaklopiti i odmoriti dušu.

Ja volim sve zemlje ovog svijeta. Ali, samo u jednoj sam se mogla roditi. Znam da vrijeđa te, kad olako zamjenjuju te, nekim rezervnim zemljama. Takvi ne vole srcem ni tebe, ni te druge rezervne, kako ih zovu. Hajde, da utješim te malo. Ja imam rezervnu gumu za auto, imam i rezervni kostim u cekeru za plažu, imam i rezervne hulahopke u tašni, ako mi ove nenadano puknu, ali za tebe Zemljo moja napaćena, nemam rezervu.

I zato, ne ljuti se što šamaraju te riječima, oprosti im što režu te kao krojač s onim velikim oštrim makazama, ne stidi se što u svijetu velikom obrukaše te, i pusti ih neka zovu te kako god hoće! I pusti ih neka slave ili ne slave, ono što misle da važno je, ili da nevažno je.

Ne pravdaj se! Nikada nikome! Ko u tebi vidi ljepotu, taj i voli te. I molim te, izdrži! Do kada? Ne znam. Odužila ova patnja tvoja. Ali, jaka si ti. Prošla si ti i gore, pa preživjela. A neka ti i nas. Da damo ruku, ako nedaj Bože poklekneš, da uhvatimo se svi za ruke i zagrlimo te snažno, da vidiš koliko značiš nam. Obećaj! Obećaj molim te, da izdržat ćeš i ovu bitku, i da bićeš baš onakva kakvom te onaj Dizdar Mak opisao..“ Bosna da prostiš, jedna zemlja imade… I posna i bosa da prostiš… I hladna i gladna… I k tomu još, da prostiš… Prkosna od sna.

(Nada Zovko/Mostarski.ba)