Nada Zovko / O svemu ponešto: Od Bukače do Lomače put je kratak…
Onako sklupčana od bolesti izmorena, sjedila je promrzla pod bolničkom dekom, i umornom ali odlučnom rukom, pisala, kritizirala i prozivala odgovorne, zbog hladnih soba i lošeg ili nikakvog grijanja u kliničkoj bolnici na Bijelom Brijegu u Mostaru. Bila je tada heroina, anđeo koji govori u ime naroda. Bila je glas i ostalih promrzlih pacijenata i medicinskog osoblja. Tapšali je po krhkim onemoćalim ramenima… željeli da Bog joj da zdravlja i svake sreće… i na kraju je spalili…
A ne… nisu je tek tako spalili. Prvo su je kao ranjenu srnu lovci željni odstrijela , nišanili, progonili, zamke joj spremali, sa njenim imenom plašili djecu i one starije. Nazvali je Bukača.
Od Anđela do Bukače, put je bio kratak.
Njima kratak, a njoj krvlju i boli popločan, ali inat korakom ga je gazila.
Na putu od Anđela do Bukače put joj osvjetljavao par očiju, krupnih poput klikera šestoperaca na vragolastom licu, njene male kopije. Bistre i lijepe , baš poput rijeke, po kojoj, dala joj ime.
I čekala je ona, njena mala kopija s velikim očima, budna u piđami do kasno u noć, s malenim bosim nogicama što vire ispod pokrivača, da mama dođe iz Zagreba i donese nešto lijepo. Nešto što sve male djevojčice vole. I radovala se snažno. Posebno kada njena mama, dolazila je iz Zagreba oko Božića ili Uskrsa. Tada su pokloni bili najljepši. A išla je za Zagreb često… Bolnica … operacija… pa opet… bolnica… operacija… pa opet…
Njena mama je Anđeo. Ona nije Bukača.
Nje se ne boje ni djeca ni odrasli.
Samo oni što gnjev im umjesto krvi venama teče, oni što knjigu života ispisuju lažima i licemjerjem, oni je se plaše. Okrečeni grobovi. Na oko lijepi i čisti, a unutra trulež zaudara.
Na ožiljke njene po tijelu, što za uspomenu joj ostavila bolest opaka s tri slova, stavljali sol uvreda. Solili ranu živu, onu na tijelu i onu na duši. Brojali joj krvna zrnca, i ako slučajno jedno je bilo viška, skupljali drva za potpalu… Lomaču… za Bukaču.
Zar na Lomaču idu majke?
Ma kakve god one u očima gnjevnih bile, zar uplašene oči k’o klikeri šestoperci na licu djevojčica, moraju gledati vatru koja guta onu što liči na njihovu mamu. Mamu što zove se Anđeo. Mamu što boli rez na tijelu od svake promjene vremena posebno kada hladno je, mamu što po noći ustaje i jorganom ušuškava ona dva k’o klikeri šestoperci velika oka, mamu što kad od boli oko zasuzi, vješto slaže da od vjetra je.
Njena mama je Anđeo. Ona nije Bukača.
Mama je njena nekim tužnim djevojčicama i dječacima oko Božića prošle godine, nacrtala veliki ogromni osmijeh na lica i magijom svog dobrog srca, čarobnim štapićem stavila im krijesnice sreće u oči. A te su krijesnice prvi puta sjele u avion, prvi puta hodale po trgovima nekih divnih gradova, prvi puta divili se velikim osvijetljenim mostovima i do neba visokim zgradama, kakvih kod nas nema.
Kad već plamen treba da proguta nešto ili nekoga, ako tako treba na karnevalu da bude, zašto u vatru nije bačen neki pokvareni mliječni zubić što bolio je svaki put na ugriz čokolade, ili neki zločesti virus od kojeg se kašlje i ima temperatura… Zašto na lomači gori bilo koja mama, pita sa onaj par lijepih velikih dječijih očiju?
U ovoj priči, ja sam poput onog mrava iz basne o ogromnom požaru što gutao je cijelu šumu. Sve velike i snažne životinje, su odustale od gašenja, nije ih bilo briga tko je zapalio cijelu šumu, a borba s nadmoćnom vatrom, bila je smiješna. Samo je mrav, na svojim malenim leđima , nosio po kapljicu vode, sa željom da ugasi vatru. Sve snažne i nadmoćne životinje, su mu se smijale, i pitale ga: “Zar si lud toliko, pa misliš da s tom kapljicom možeš ugasiti buktinju?”
“Ne mislim! Želim samo da pokažem, na čijoj sam strani” odgovorio je mrav.
A kad pokažem na čijoj sam strani, već čujem pucketanje drva za potpalu. Za Lomaču…
Ako izabereš da gasiš vatru, pa makar i onom kapljicom vode što na leđima je možeš ponijeti, onda ti je put do Lomače jako kratak.
Ako Lomača je spremna, zapalite ovaj put mene!
Mene, ludog mrava, što gasi vatru a ne pali ljude. Ne pali ničije ni mame ni tate, ni braću ni sestre.
Samo ne plašite više onaj par krupnih k’o klikeri šestoperci dječijih očiju. Očiju što budne u piđami čekale su mamu da dođe sa šarenim šuškavim celofanom, iz Zagreba… s operacije. Ne solite ožiljke tijela i duše, niti jednoj mami na ovome svijetu…
(Nada Zovko / Mostarski.ba)
