Nada Zovko / O svemu ponešto: Vozovi vlakovi k’o naši miješani brakovi…

U ormaru, na srednjoj polici, u našem malom stanu, još uvijek uredno složen tvoj najdraži džemper. I sada kada ga rukom dotaknem, miriše mi na tvoj parfem, i na tvoju dobru dušu. I sve osluškujem, i zamišljam kako zoveš me, da “prebacim” ti ga malo preko leđa, jer je osjeverilo, pa da se ne prehladiš.

Osluškujem,ali ne čujem te. Samo te gledam stalno na fotografiji našoj zajrdničkoj,najljepšim okvirom uokvirenom, na dočeku Nove godine u Trogiru, godinu dvije prije početka rata.

I opet riječ Rat. Život naš prerezan je najoštrijim nožem, na ono prije i ono što dođe poslije Rata. I baš na dočeku te Nove godine u Trogiru, pjevala je neka vesela grupa tako istinite i divne stihove: “Vozovi vlakovi, k’o naši miješani brakovi, i neka mi neko pokaže znak, gdje voz se pretvara u vlak. “A mi nazdravljali i smijali se, životu, ljubavi i našem miješanom braku.

Bila je to naša posljednja Nova godina bezbrižnosti.

“Njeni su počeli rat! Dvojica rođaka viđena joj na barikadama! Nikad se njima nije smjelo vjerovati! Ko zna šta ti i ona misli, riješi je se! Ima naših žena lijepih, možeš se još barem dva put oženiti, s našom!“. Sve su ti ovo govorili…a ti me čuvao, k’o ranjenu i uplašeni malenu grlicu. Govorio mi kako će proći vrijeme ludila i rata, i kako će doći neki dobri i pravedni, koji znaju da ja nisam krive za grijehe nekih drugih. Nikada mi nisi dao da stojim sama u redu za vodu ili za humanitarnu pomoć, govorio si, teško je da ja kao žena ponesem šta mi daju, a sada znam, da bio si uvijek uz mene da zaštitiš me od pogleda mržnje i osude, i od ružnih riječi iz ponekih zlih usta.

Sjećam se, kada neko ti je dao naranču ili kutiju cigara s vrata bi mi rekao: “Stara, haj pristavi vodu i pronađi kakav fajercag ako ima.” Onda bi ogulio tu jednu naranču, i uvijek onaj veći dio, dao bi meni.

I nekako smo se navikli, na život uplašene grlice i njenog zaštitnika, a polako se počela nazirati i svjetlost poslije tame ludila. U zraku je mirisalo na tako dugo željeni mir. Porušeno će se sagraditi, evo i ja ću iako tada u srednjim godinama, ako treba ići pomagati, mislila sam tada. Pa i nas dvoje smo se upoznali i zaljubili na omladinskoj radnoj akciji. Zaljubili tada i jednako nam srca ostala jedno uz drugo priljubljena i kad najgore je bilo.

A onda opet Rat. Ovaj put, ja sam bila ona ista grlica koja je morala postati jaka i oporavljena, kako bi tebe spasila od ludila rata. “Ako vodite njega, vodite i mene! Pretresite cijeli stan, ništa ne krijemo! “Govorila sam, svako malo, svima koji pokucali su na vrata ili lupnuli u ista, u svako doba dana i noći.

I opet spasili nas prijatelji. Spasili nas naši dobri susjedi i komšije s kojima popili smo na stotinu kava i kafa na zidiću ispred zgrade kasno na večer, ljeti kad se od sparine nije dalo oka sklopiti. Donosili nam hranu i dolazili s tobom da odigraju partiju šaha, dobri ljudi što išli smo im na Božiće i na dzenaze kad ispraćali su svoje najmilije s ovoga svijeta.

Hajdemo odavde, govorila sam ti. Miješani brakovi mogu u strane zemlje, nemamo djece, šta nas više veže za ovaj grad u kojem smo postali višak.

Rekao si mi: “Ne mogu ostaviti štigliće s balkona i otići. Kako ću tamo živjeti, bez prijatelja što pomažu nam cijelo ovo vrijeme. “ A onda si se nasmijao sa željom da i mene nasmiješ:” A šta bi mačak Žuti kad bi mi otišli? Svako jutro, ispod balkona mjauče i čeka da mu nešto damo”.

I tako smo ostali. I postali tihi i nevidljivi. Umjesto naših imena i lijepih nadimaka, dobili smo etiketu “Miješani brak “. Pitala sam se kako tada tako i sada, kome smeta mirni učitelj koji voli svoje štigliće i partiju šaha odigrati s dragim susjedom i komšijom? Kome smetaš ti , koji od svoje skromne porcije si komadić mesa uvijek ostavljao za mačka Žutog što čekao te jutrom ispred zgrade? I kome smetam ja, što radovala sam se svakom svom izvezenom goblenu i uštirkanom miljeu što do nekih doba noći heklala sam ga. Ja što čuvala sam kao najskuplje bisere rokovnike s crnim koricama u koje zapisivala sam recepte za kolače .

Mir!

Granate su prestale padati a snajperi su utihnuli.

Došao je mir. Svakom mir, a duši mojoj bol i nemir. Bolest je tvoja bila galopirajuća. Ubila te tuga. Onaj dan kad si otišao, štiglići na balkonu su utihnuli, i nikada im više ja nisam čula pjev. I mačak Žuti je nestao. Valjda i on otišao u miru da te odboluje. Gdje će biti sahrana? Mi iz miješanih brakova, i kada umremo, izgleda, svugdje smo viška. Smjestite nas gdje god hoćete, samo nas pustite da sjećamo se onog nekad vremena bezbrižnosti.

U ormaru… sve ove godine, na srednjoj polici uredno složen tvoj džemper . Sve na svijetu bih dala, da čujem ti glas, kako me zoveš da te “pregnem” preko leđa, jer osjeverilo je. I sjetih se Trogira… dočeka Nove godine i one vesele grupe što pjevala je pjesmu o miješanim brakovima.

I ja sve ove godine čekam da mi neko pokaže znak gdje voz se pretvara u vlak…

(Nada Zovko / Mostarski.ba)