Nada zovko / O svemu ponešto: Slagali su nas!

“Sitne eure stavi u džep, da imaš za klozeta i za nešto popiti gdje vam bude autobus stajao. Nemoj da ne pojedeš ono što ti je majka spakovala za puta. I slušaj me sad, ti radi da sebi imaš, nemoj misliti kako je nama ovdje. I kupi sebi šta ti se jede. Nemoj na hrani štediti, otiće ti zdravlje. A kad zdravlje ode, briga Švabe za tebe. Patit se nemoj, ne mogneš li izdržat’ imaš se gdje vratiti, neće se ni ovdje umrijet od gladi.”

Sve sam mu ovo rekao, i ispraćao ga pogledom dok ulazio je u autobus za Njemačku. Nisu njegova mršava leđa, za njemačke bauštele. Nije što je moj sin, nego nisu, od sebe slabašan je, još od kad se rodio.

“Stari, ne mogu više ovdje. Radim od zvijezde do zvijezde, a plaća em nikakva em kasni po mjesec dana. Gazda svako malo kupuje novi auto, a ja vas pitam za sendvič kad pođem na posao. Idem u Njemačku, pa kako mi god bude, gore od ovog ovdje ne može nikako.”

Da je išta od ovog što je rekao slagao, ja bi lupio šakom od stol, onako muški i očinski, i zagrmio glasno: “Slušaj mali, ni jedne više! Ti tražiš kruha preko pogače! Dobra je ova naša zemlja, i nije mi žao što tri godine u rovu sam bio i za nju se borio.”

Ali ne mogu. Slagali su nas! Nisu rekli kada davali su nam maskirne uniforme, da za ovo danas se treba boriti. Led i kiša, ranjavanja i smrt pred očima svaki dan. Rekli su da moramo izdržati zbog naše djece sutra. Granate i snajperski meci, američke ko zna kakve konzerve i kronična upala zglobova zbog šupljih čizama i vode do koljena po cijelu noć na straži. Rekli su da moramo izdržati kako bi naša djeca sutra, zajedno s nama, odrastala sretno u domovini.

Slagali su nas!

A kada rat je završio, podijelili nam ordenja i zahvalnice. Doveli sve televizije, da nas, najzaslužnije na večernjem Dnevniku objave. A mi im vjerovali. Obećali nam djeci stipendije za fakultete i dobra radna mjesta kad ih završe. Rekli nam, da to su naša djeca zaslužila, jer smo mi, njihovi očevi, borili se za ovu samostalnu i nezavisnu BiH.

Slagali su nas!

Nisu nam rekli, da djecu ćemo kad odrastu i kad leđa im ojačaju za teške fizičke poslove, slati u svijet, da tamo u nekoj tuđoj zemlji rade ono što stanovnici te zemlje, obično ne žele raditi. Nisu nam rekli, da kada završi se večernji Dnevnik, na kojem smo mi najzaslužniji bili sa zahvalnicom u ruci i ordenom na reveru, da nestati će i njihova obećanja o dobrom zaposlenju kako nas tako i naše djece, danas sutra, kad završe fakultet.

Slagali su nas!

I zbog njihovih laži, idem tamo gdje me ne znaju, i pitam ako nekome treba očistiti podrum, šupu… ili okopati bašću ili podrezati voćke. Da mogu ni ime svoje kazivao ne bi. Od stida, da sinu mi iza leđa nebi govorili: “Njegov stari je cijelo vrijeme bio u ratu, ima i čin, a sada jadnik drugima okopava bašće i čisti podrume.”

Slagali su nas!

Nisu nam rekli, da morat ćemo sami plaćati lijekove, jer se ne mogu dobiti na recept. I zato, stisnem zube kad boli me, i ne govorim nikom, jer ne mogu platiti lijek za moju bolest, što dobio sam je u rovu, zbog šupljih čizama u vodi do koljena.

Slagali su nas! Čekaj, evo mali mi piše poruku, sigurno su negdje stali na pauzu, pa uhvatio internet.

“Tata, evo jedem štrudlu sa višnjama što mi je mama spakovala. Odlična joj je ispala, ipak su to višnje iz naše bašće, i moraju valjat haha, je li tako.

Slušaj stari, čim zaradim prvu plaću, poslat ću ti pa plati što je ostalo od rata kredita u mikrokreditnoj, znam da si ga digao da kupiš drva za ovu zimu. Idem sad, kad uhvatim internet javim ti se opet…”

Slagali su nas!

A zbog laži njihovih, postali smo ogoljela stara drveća, čije mlade krošnje njihove laži polomili su i poslali u tuđi svijet.

(Nada Zovko / Mostarski.ba)