Nada Zovko / O svemu ponešto: Majko, bi li ti došla da živiš kod mene u Švedsku?

U domu me dočekala, ljubazna socijalna radnica s bijelom kovertom u kojoj bio je račun za smještaj i lijekove koje morali su naknadno kupiti. Pitam se, je li ova ljubaznost, dolazi onako spontano samo od sebe, ili zbog visoke cijene elitnog privatnog staračkog doma.

Kada sam prije godinu dana za majku tražio starački dom, nisam pitao za cijenu. U stvari, tražio sam najbolji i najskuplji, i mislio da time ću barem malo, umiriti savjest. I shvatio sam, da skupi starački privatni domovi najviše vole nas koji mislimo da parama, možemo odagnati krivnju kada roditelje smještamo u njih.

A šta sam mogao drugo? I gdje sam mogao sa staricom od osamdeset i tri godine?

Govorio sam sebi, da ubila bi je Švedska zima… nije ona navikla da pola dana zimi je tama, da nije navikla bez svoje avlije što na fasliđan miriše, nije navikla na strani jezik i tuđe ljude.
Kako bi ja oko nje , kad radim po cijeli dan, i mrtav umoran kad dođem s posla, ne mogu o sebi, a ne još oko nje da moram.

Sve sam ovo sam sebi govorio, i svima oko sebe. Ubjedio sam na kraju i svoju majku da dom je najbolje rješenje za nju.

Ali… boli sada bol najveća. Boli što odgovor više nikada neće doći, na pitanje koje ja, njen sin, kukavica i sebičnjak, nikada nisam joj postavio?

“Majko, bi li ti došla da živiš kod mene u Švedsku?”, rečenica s deset kratkih riječi bila je teret, meni, njenom sinu. Bojao sam se da ne pristane, jer onda bi moji vikendi bili podređeni mojoj majci, umjesto satima tenisa, teretani i odlascima s prijateljima u restoran. Ubjedio sam sebe, da kada dobro platim privatni starački dom, majka će biti u toplom okružena svojim društvom i imati će sve što joj treba.

Mi nismo rođeni sebični. Mislim da smo na stazi života, to onako usput pokupili. Da je pošla sa mnom, poremetio bi treninge tenisa koje već godinama imam subotom u deset. A zaboravio sam koliko je brige i neprospavanih nočiju bilo u životu moje majke, zbog svakog djelića moga tijela, pa i ruke što drži taj teniski reket.

Koliko me samo puta, držala za tu ruku čvrsto, da me auto ne udari dok hodali smo uz rub pločnika. Koliko mi je puta nokte odrezala i flaster na prst nalijepila kad se posječen dok režem salamu. Koliko mi je puta cijelo tijelo pa i tu ruku namazala, ljeti na plaži kremom da ne izgorim, a zimi čeljom rakijom da mi skine temperaturu od upale krajnika. Da nje takve nije bilo, ne bi bilo ni ove moje zdrave ruke koja drži teniski reket svake subote u deset, već godinama od kada živim u Švedskoj.

“Majko, bi li ti došla da živiš kod mene u Švedsku?”

Dao bi sada sve na ovom svijetu, i život svoj bi dao, samo da čuje me, dok je ovo pitam. I da kaže da ne bi došla, nema veze, znala bi da kod svoga sina ima uvijek mjesta.

“Izvolite gospodine, ovo su neke osobne stvari Vaše majke, iz njene natkasne.” – rekla je jednako ljubazno, ista socijalna radnica.

Uzeo sam, manju kutiju, nalik kutiji za cipele, samo ova je bila s logom elitnog staračkog doma u kojem prije šest dana umrla je moja majka.

Fotografije…. ja u kolicima kao beba s majkom i ocem… moj prvi dan škole… JNA iz kasarne u Skoplju… slika s vjenčanja mog sada već propalog braka…
Mala balerina od školjki, što kupio sam joj davno prije rata, od prve plaće kad radio sam kao konobar jedno ljeto u Dubrovniku.
Pisma uredno složena kako su po redu stizala iz Švedske od mene. I moj ručni sat, koji je izašao iz mode, starinski Seiko. Imala je majka svoj lijepi ručni sat, što sam joj kupio jednom za Osmi mart, ali njoj draže bilo na ruci držati moj, tako sam joj valjda bio bliže.

“Dobar dan, ti živiš u Švedskoj, je li tako?”
Prenu me punija vesela žena srednjih godina.
“Jesam, kako znate?”
“Ja sam Seka, radim ovdje u kuhinji. Eee ja te ne znam, a sve znam o tebi. Sutlijaš ti je najdraže jelo od slatkog, je li tako?”
“Molim?” – pogledam je iznenađeno.
“Sutlijaš, riža sa mlijekom, znaš? To mi pravimo petkom ovdje u domu za desert, i tvoja majka bi svima govorila da je tebi uvijek kad dobiješ peticu u školi, pravila sutlijaš i još preko narenda čokolade za kuhanje da ti bude ljepši.
Nismo se nadali da će umrijeti. Baš me ražalostilo kad sam čula. A pričala je stalno o tebi, kaže da si je stotinu puta zvao da dođe tebi u Švedsku umjesto u dom, ali nije kaže htjela da ti bude teret.
E svaka tebi čast pa si je zvao, ima djece smjeste roditelje, i ne obiđu ih, a još žive dva kilometra od doma. A ti u dalekoj Švedskoj, pa je opet zvao da se doseli tebi.”

Stiskam hladni metal onog mog starinskog Seiko sata. Pogledam ga. Radi. Majka je redovito mijenjala baterije i do zadnjeg dana nosila ga na onemoćaloj umornoj ruci. Sat radi… ali mi majko više vremena nemamo. Sat radi… ali naše vrijeme je isteklo.

Podigoh glavu prema nebu…tražim je među oblacima i pokojoj zraci zubatog sunca. Ne vidim je. Ali ipak, ovaj put , duša mi vrišti sa željom da me ona čuje i pristane.

“Majko, bi li ti, došla da živiš kod mene u Švedsku?”

Odgovor čekam i čekat ću dok sam živ… iako starinski Seiko sat govori mi, da sam zakasnio i da prekasno je sada.

(Nada Zovko / Mostarski.ba)