Nada Zovko / O svemu ponešto: Suza za Davida…

Počela sam pisati nešto drugo, ali slika tvoja, neda mi nikako. Inače, ja sam ti iz Mostara, i u noćima besanim, stavljam riječi na papir, koje putuju ka ljudima koji žele da odškrinu vrata svoje duše, da ono na papiru napisano ugnijezdi se gdje mjesta ima. Ponekad te duše isplaču sve rijeke i njihove pritoke ove naše napaćene zemlje, nad pročitanim, a ponekad se ismiju kao djeca klovnu s crvenom kuglicom na nosu, iz cirkusa što dolazio je u naš Grad.

Tvoje me oči prate, sa svake tvoje fotografije, od kada si bio mala beba, pa malo stariji dječak, pa momak, pa lice sa plakata… na kojemu piše “Pravda za Davida”. I pišem, a strah me da ovo napisano, neće biti dovoljno dobro, pa ti mi oprosti Davide, srce mi se pocijepalo kao izlizane farmerke na koljenima, pa pišem onako srcem pocijepanim.

Pišem kao čovjek, kao majka, kao homo sapiens, kao očajnik što pomogao bi, a ruke mi u čvor vezane. Kako nas tuga i vapaji ujedine. Kad bol i očajnički krici vape za pravdom, padaju i granice i međe, i linije razdvajanja, i entiteti, i ulickani ugojeni političari što glasno pričaju, a ništa ne kažu! Zaboli i istina, da mrtvi nas ujedinjuju… David, Dženan… i još mnoga nevina bića, a ovi živi nas razdvajaju.

Ali, ista nam je borba, i tuga, i nepravda. I prelila se čaša boli, pa napravila rijeku jaku i snažnu, što nezaustavljivo teče i širi se. Rijeku ljudi gladnih istine i poštenja. I Pravde!

Nije fer! Jednostavno nije fer, da prerano odeš tamo Gore, a znam, da nije ti se išlo. Toliko ulica, trgova i nekih lijepih gradova, nisi stigao obići, a znam, da sigurno želio si to.

Evo recimo, Mostar. Sad u proljeće, dok nije previše ugrijalo, lijepo je šetati klizavom kaldrmom Kujundžilukom prema Starom Mostu. Mogao si probati naše Mostarske ćevape. Iako znam, da vaši Banjalučki na daleko su poznati. Imamo na dva mjesta ove godine i odličan sladoled na točenje, i odličnu hladnu pivu na terasi s koje se vidi cijeli Grad. Imamo i lijepih cura, tvojih godina, i pravo bi dobro bilo da ste se upoznali.

Sjetih se stiha pjesme, “Sve smo mogli mi, da je duži bio dan…”.

Davide, djete naše, brate, prijatelju, druže i jarane, sve smo mogli mi, da neki drugi ne obukoše odijela sudije i dželata, i Bogom se odlučiše prozvati.

I šta sada? Nedostajat će tvoji koraci, i čekat će tolike ulice da obiđeš ih, jer obećao si. I kišama ćeš s jeseni nedostajati, i prvom snijegu na krovovima tvog grada, i prva jutarnja kafa treba te, i tvoji najmiliji što u suzu nepresušnu pretvorili su se, i oni te trebaju. Nasmiješi im se nekad odozgo, daj im neki znak, da lakše izguraju još jedan dan.

A mi, kad vidiš nas da dižemo pogled prema Nebu, ne tražimo oblak da pitamo ga hoće li pustiti suzu, nego tražimo pogled tvoj, da namignemo ti, i kažemo da s tobom smo, i da nisi sam.

A kad vidiš da stisnutu šaku gordo u vis podignemo, i to je za tebe, to je “Pravda za Davida”…

(Nada Zovko / Mostarski.ba)