Povratak u 90-te: HDZ ponovo sluša ekstremiste iz dijaspore

Tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu devedesetih godina, dio hrvatske dijaspore iz Australije, Južne Amerike i Sjeverne Amerike odigrao je ključnu, i često zaboravljenu, ulogu u podgrijavanju ekstremističkih politika. Te grupe, koje su često bile radikalnije od tadašnjeg političkog centra u Zagrebu, otvoreno su zagovarale podjelu BiH i stvaranje tzv. hrvatske samouprave ne birajući sredstva da ostvare te ciljeve. Novac, propagandni materijali i politička podrška iz Sydneya, Melbournea i argentinskog Rosarija stizali su kao gorivo za ideološke narative koji su vodili u konfrontaciju, a ne saradnju.

Danas, gotovo tri decenije kasnije, čini se da HDZ, onaj iz BiH i onaj iz Hrvatske, ponovo okreće uho ka tim istim, radikalnim glasovima iz dijaspore. U eri savremenih hibridnih ratova i diplomatskih suptilnosti, metode su postale sofisticiranije, ali ciljevi su ostali isti: oslabiti Bosnu i Hercegovinu, razoriti njen institucionalni suverenitet i stvoriti hrvatski protoentitet koji funkcioniše kao ekstenzija Zagreba, a ne kao integralni dio jedinstvene države.

Sve češće se na društvenim mrežama, u radikalno desnim medijima i u javnim nastupima ljudi iz emigrantskih krugova ponovo pojavljuju poruke koje podržavaju “konačno rješenje hrvatskog pitanja u BiH”, pritom glorifikujući ulogu paradržavnih struktura iz ratnog vremena. I ono što zabrinjava jeste ne samo da te poruke nisu marginalizirane, već da one sve češće nalaze političku artikulaciju u zvaničnoj retorici HDZ-a BiH naročito kada je riječ o zahtjevima za reorganizaciju Federacije, uslovljavanju izbornog zakona, suradnju s Dodikom ili blokiranju državnih institucija.

Politički vrh HDZ-a Hrvatske ne čini ništa da se ogradi od tog opasnog diskursa, naprotiv, neki njihovi evropski zastupnici tiho i dosljedno lobiraju za stavove koji odgovaraju najtvrđoj liniji dijasporskih ekstremista. Tako Hrvatska iz pozicije članice Evropske unije koristi svoj položaj da u evropskim institucijama nameće narativ o BiH kao disfunkcionalnoj državi koju treba „prilagoditi realnosti na terenu“, čime se ne nudi rješenje već legitimizacija daljih podjela. Željana Zovko već odavno ne djeluje kao legitimna predstavnica demokratske politike, već kao glasnogovornica radikalne hrvatske dijaspore koja iz sjene diktira političke poruke protiv suvereniteta Bosne i Hercegovine. Njeni kontakti s ekstremističkim krugovima iz Australije i Južne Amerike, koji još uvijek sanjaju Herceg-Bosnu, jasno ukazuju da njena uloga nije evropska, već revizionistička i destabilizirajuća.

Stvaranjem atmosfere neprekidne ustavne krize, HDZ zapravo realizuje političku strategiju koja se savršeno uklapa u viziju BiH kao teritorije sa ograničenim suverenitetom, u kojoj hrvatski politički faktor, putem ucjene i međunarodnog pritiska, osigurava pravo veta na sve ključne odluke. U toj igri, ekstremistički narativi iz prošlosti ponovo se aktiviraju ne kao relikt, već kao alat.

Oslanjajući se na ideološke obrasce koji sve češće dominiraju među europskim radikalno desnim strankama, uključujući i one koje otvoreno zazivaju novo preoblikovanje granica i identiteta unutar EU, HDZ sve manje djeluje kao demokršćanska stranka, a sve više kao regionalni eksponent tih radikalnih geopolitičkih tendencija. U tom kontekstu, dužnost svih relevantnih političkih i sigurnosnih aktera u Bosni i Hercegovini jeste da jasno imenuju izvor rizika i djeluju proaktivno u zaštiti državnog integriteta i ustavnog poretka.

Politički establišment u Zagrebu mora biti svjestan jedne strateške konstante: dugoročna sigurnost Republike Hrvatske neraskidivo je vezana uz stabilnost, suverenitet i funkcionalnost Bosne i Hercegovine i Bošnjaka. Svako podrivanje tih stubova, bilo kroz destruktivne političke aranžmane, bilo kroz tihe dogovore s Beogradom, neće rezultirati većom sigurnošću za Hrvatsku već će stvoriti prostor za povratak starih geopolitičkih aveti. Takva politika neće proizvesti stabilnost, nego rizik ponovnog rađanja “nove srpske krajine” unutar samih granica Hrvatske, jer pokušaj destrukcije BiH nikada se ne zaustavlja samo na Drini.

Šta je, zapravo, krajnji cilj iznenadno intenzivnog otvaranja velikog broja srpskih kulturnih centara širom Hrvatske u posljednje vrijeme? Da li je riječ o običnoj afirmaciji kulturnog identiteta ili se, iza kulisa, gradi nešto mnogo kompleksnije, dugoročnije… i strateški osmišljeno? Mađarska, kroz tihu strategiju kulturne, medijske i ekonomske penetracije u hrvatsku Baranju i Slavoniju, gradi uticajni pojas koji podriva hrvatski suverenitet pod krinkom zaštite manjinskih prava, dok paralelno s Vučićevom Srbijom razvija osovinsko partnerstvo koje zaobilazi i marginalizira Hrvatsku u regionalnim procesima.

Ako Zagreb ne prepozna ovu jednostavnu stratešku istinu, mogao bi se suočiti s istim scenarijima koje je već proživio ali ovaj put bez razumijevanja i podrške koje je nekada imao. Nažalost, današnje političke strukture u Zagrebu kao da su zaboravile tu lekciju. Umjesto da osnažuju partnerstvo s Bošnjacima kao ključnim faktorom stabilnosti na jugoistoku Evrope, pojedine politike HDZ-a djeluju suprotno kao da ignorišu činjenicu da je upravo bošnjačka podrška Hrvatskoj na početku rata bila temelj regionalnog otpora velikosrpskoj agresiji.

Taj strateški zaborav danas se, paradoksalno, pretvara u političku kratkovidost koja prijeti da podrije sigurnosne interese Hrvatske same. U analizi odnosa između Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske, nerijetko se zanemaruje ključna historijska činjenica: da bez odlučujuće uloge Armije Republike Bosne i Hercegovine a posebno Petog korpusa koji je u najkritičnijim trenucima 1994. i 1995. godine zaustavio i porazio snage bosanskih Srba na zapadnokrajiškom ratištu teritorijalna stabilnost Hrvatske danas ne bi izgledala isto.

Piše: Fikret Mehović

(Autor teksta je analitičar za politiku i sigurnost, doktorand na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu)

Stav.ba