Upoznajmo BiH/Općina Nevesinje

Nevesinje je naseljeno mjesto i centar istoimene općine na jugoistoku Bosne i Hercegovine, sa 4.068 stanovnika u gradu, odnosno 14.448 stanovnika u općini po popisu iz 1991. godine. Na popisu iz 2013. naseljeno mjesto Nevesinje imalo je 5.162, a općina 12.961 stanovnika. Graniči sa općinama: Konjic, Mostar, Istočni Mostar, Berkovići, Bileća, Gacko, Kalinovik.
Nevesinje leži na zapadnoj periferiji Nevesinjskog polja, u podnožju strmog prevoja Grebak. Od Mostara je udaljen 36 km a od 1973. godine povezan je sa njim magistralnom cestom.

Općina Nevesinje je dinarsko područje sa prosječnom nadmorskom visinom od 860 metara. Smješteno je najvećim dijelom na Nevesinjskom polju, čija je ukupna površina 18 hiljada hektara.

Kroz polje protiče ponornica Zalomka. Na teritoriji općine su dvije planine, Velež sa sjeverozapadne strane i Crvanj sa sjeveroistočne. Na istoku je prostrana visoravan Morine.

Visoravan Morine

Morine ili “Evropski Tibet”, kako mnogi zovu ovu prostranu i valovitu visoravan istočne Hercegovine, nalazi se većim dijelom u Nevesinjskoj općini, dok manji dio pripada općinama Gacko i Kalinovik. Naziv Morine potječe od staroslavenske boginje Morane koja je ljudima donosila smrt. Morana je boginja smrti, tame i podzemlja.

Neopisiva ljepota ove visoravne koja je sastavljena od harmonije kamena i zelenila krije i onu svoju drugu “surovu” stranu. Morine su poznate po jakim zimama i velikim smetovima pa se preko ove visoravni preporučuje prelazak od juna do kraja septembra. Koliko je ovaj predio nepredvidiv govori i podatak iz ne tako davne prošlosti da je na Morinama 9. juna 2005. godine pao snijeg i temperatura se spustila ispod nule. Pastiri koji su uživali u lijepom vremenu i bogatim pašnjacima, našli su se odjednom u velikoj nevolji pa su stoku morali vratiti u niže krajeve.

Nikada Morine nisu bile naseljene stalnim stanovništvom, već planištarima iz okolnih mijesta koji su u ljetnom periodu na planinu izgonili stoku. Posljednjih tridesetak godine i stoke je sve manje na Morinama.

Prema podacima koje su zabilježele austrougarske vlasti, odnosno njihovi činovnici, 1907. godine na ispaši na Morinama je bilo nešto više od 97.000 grla stoke, danas, ima nešto više od tri hiljade.

Na Morinama imaju tri nekropole stećaka – Ukopno groblje, Djevojačko groblje i Svatovsko groblje. Narodi iz gornje Hercegovine prepričavaju mnoge legende, a jedna od najpoznatijih je ona koja se veže za pedesetak razbacanih stećaka koji se nalaze pored starog makadamskog puta Nevesinje – Kalinovik, u narodu poznatijih kao “Svatovsko groblje”.

Za ovu nekropolu stećaka koja se nalazi na Morinama vezuju se tri legende. Najzanimljivija je ona koja govori o ženidbi mostarskog bega Lakšiča koji je preprosio djevojku nevesinjskom begu Aliji Ljuboviću, koja je opjevana i u narodnoj pjesmi. Dok su svatovi lijepu Hajku djevojku iz Zagorja vodili put Nevesinja preko visoravni Morine, lijepo vrijeme se pretvori u nevrijeme.

“Usred ljeta ledena oluja zamete visoravan, pretvori se dan u hladnu noć te se oskudno odjeveni svatovi posmrzavaše i tu okončaše svoje živote, među kojima i lijepa Hajka”.

Za razliku od legende, narodna pjesma ima sretniji završetak. Konj sa promrzlom djevojkom ipak stiže u dvore Ljubovića i dovede je onome kome je suđena, a ne rečena. Tako su danas ovi nadgrobni spomenici nijemi svjedoci tužne sudbine lijepe Hajke i njenih svatova.

Druga legenda kazuje kako su se na visoravni Morine na uskom makadamskom putu susreli svatovi. Stadoše jedni drugima na put i kako kazuje legenda, iz inata se ne htjedoše skloniti. Inat donese golemu nesreću i svi pogubiše glave u krvavom boju.

Prema trećoj legendi, na visoravni se “sudariše” dvije vojske. Ljuti boj je potrajao dok jedni drugim sabljama ne posjekoše glave. Legenda kazuje kako su i obezglavljeni “mahali sabljama”.

Ipak, u narodu ovog kraja najčešće se pominje i prepričava legenda o tužnoj sudbini lijepe Hajke i njenih svatova.

Jezero Alagovac

Alagovac (Aligovac, Nevesinjsko jezero) je vještačko jezero u blizini Nevesinja. Smješteno je ispod planine Velež. Nastalo je 1968 godine izgradnjom brane koja reguliše oticanje voda u ponor Ždrijelo, radi opskrbe Nevesinja pitkom vodom. Iako je napravljeno za opskrbu Nevesinja pitkom vodom, danas se koristi i u turističke i ribolovne svrhe. Plaže su pješčane. Jedna plaža ima uređen kamp s odbojkaškim igralištem, klupama i roštiljima. Na šetalištu oko jezera postavljene su klupe, a postoje i mjesta za roštiljanje.

 

Ovo je najveće jezero u Nevesinjskoj dolini. Površina jezera je oko 40 hektara, a dugo je oko 2,5 km. U jezeru se mogu naći nekoliko vrsta ribe: šaran, amur i tolstolobik. Sezona ribolova traje od marta do oktobra.

Klima je kontinentalna sa dugim i hladnim zimama i kratkim i toplim ljetima. Najviše padavina je u kasnu jesen i proljeće.

Historija

Nevesinje – latinski – Neuesigna; Neuisina; Netusina; Neusigne – prvi put se kao župa pominje u 12. vijeku. Prema nekim mišljenjima naselje je svoje ime dobilo prema riječima – neue signe – sniježna pustinja. Drugo tumačenje, jednako moguće, je da je Nevesinje dobilo ime po ljekovitoj biljci nazvanoj u staroslavenskom jeziku – delesile – devet sila, što ukazuje na ljekovitu moć biljaka.

U ilirsko doba ovdje je živjelo pleme Glindicioni (Glinditiones) sa XLIIII dekurije. O tome svjedoči veći broj naselja gradinskog tipa smještenih uz cestu kroz Nevesinjsko polje. Tu cestu su Rimljani obnovili, da bi njome uspostavili vezu između primorja i srednje Bosne, a uz cestu izgradili svoja naselja: Udrežnja, Biograd, Zovi Dol, Kifino Selo (Drenovik), Postoljani, Presjeci, Luka, Zaborani, Bratač, Džinova mahala. U Drenoviku (Kifino Selo) su se susretali putevi iz Gatačkog polja, Dabarskog polja i Uloga, pa je tu bilo najveće rimsko naselje toga doba.

Upravo tim starim rimskim, kasnije i srednjovjekovnim putem, na Zaborane iz pravca Sarajeva u proljeće 1465. godine došli su Turci i uspostavili svoj logor u nevesinjskom polju, odakle su dalje krenuli u osvajanje Gacka, Bileće i Trebinja.
Prvi pouzdani historijski podatak o Nevesinju nalazi se u ljetopisu Pećke patrijaršije, u kom se kaže da je Sava Nemanjić (Sveti Sava) u Nevesinju 1219. godine postavio prvog humskog episkopa. U dubrovačkim izvorima Nevesinje se prvi put pominje 1281. godine. Župsko sjedište nevesinjske župe i glavni grad bio je Vjenačac – Vincac. Grad se nalazio iznad sadašnjeg gradskog naselja, lokalni naziv Knežaca, Knežak ili Grad, gdje se nalaze ostaci utvrđenja i gradskih zidina. Pored Vjenačca značajno utvrđeno mjesto bio je Biograd.

Već od 12. juna 1469. godine u Nevesinju se pominje vojvoda turskog porijekla. Prvo stolovanje Turaka nije bilo u Vjenačcu ili u Biogradu, kako se moglo očekivati, već u Žiljevu, udaljenom 4 km od Nevesinja. Po svom starom običaju kojim su vodili računa o svojim susjedima, Dubrovčani su novom gospodaru Nevesinja – vojvodi Huseinu, poslali dar u augustu 1470. godine. Nevesinje ima i kadiju od iste godine, dakle uspostavljena je potpuna vlast.

Prilikom svog puta iz 1664. godine, turski putopisac Evlija Čelebi je prošao kroz gradić (kasabu) Nevesinje i zapisao da je to kadiluk s rangom od tri stotine akči, sa sedamdeset sela. Također navodi da Nevesinje ima svega šest mahala od čega su dvije hrišćanske. Imenom navodi i opisuje tri džamije, sahat-kulu, dvije medrese, školu za izučavanje islamske tradicije (dār ul-hadīs), školu za obuku pravilnog čitanja Kur'ana (daru'l-kurrā), a spominje i šest osnovnih škola, jednu javnu kuhinju (imaret), han, hamam i tekije.

Jedna od džamija koje Evlija Čelebija spominje jeste i Careva džamija smještena u mahali, na zapadnoj periferiji Nevesinja. Džamija je sagrađena između 1481. i 1512. godine, i smatra se jednom od najstarijih džamija na prostoru Bosne i Hercegovine. Srušena je 1992. Obnova je počela 2013.

Historija 19. i 20. vijeka ispunjena je bunama i ratovima. Najznačajniji događaj ovog perioda je Nevesinjska puška ispaljena 23. juna 1875. godine u Bišini, na Četnoj poljani iz ruku nevesinjskog hajduka i harambaše Pera Tunguza i njegove čete.

Nacionalni spomenici u Nevesinju

Na listi nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine za općinu Nevesinje se nalaze sljedeći spomenici:

″Careva džamija (džamija Sultan Bajazid Velije)″,
″Crkva svetog Vaznesenja Hristovog u Nevesinju″,
″Dugalića džamija (džamija hadži Velijjudina Bakrača ili Velagina džamija) sa historijskom građevinom sahat-kule″,
″Džamija hadži Hane hanume Ljubović (Ljubovića džamija) u Odžaku″,
″Čaršijska džamija (Sinan-kadi efendijina ili Čučkova džamija)″,
″Čelebića (Džaferovića ili Šurkovića) džamija u Donjoj Bijenji″,
″Crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije u Nevesinju″,
″Ovčiji brod – Most u selu Bratač″,
″Nekropola sa stećcima Kalufi u Krekovima″,
″Nekropola sa stećcima Rajkov kamen u Mijatovcima (Krekovi)″.

Safvet-beg Bašagić

Safvet-beg Bašagić rodio se u Nevesinju, 6. maja 1870. godine. Jedna od najupečatljivijih ličnosti moderne bosanske i bošnjačke književnosti i začetnik bošnjačkog nacionalnog preporoda početkom 20. vijeka. Osnivač je mnogih listova, časopisa i nacionalnih društava. Poznat kao istaknuti pjesnik, prevoditelj, historičar, političar.

Porodica mu se preselila u Sarajevo 1882. gdje je završio sarajevsku gimnaziju. Od 1895. Do 1899. slusao je orijentalne jezike i historiju na Bečkom univerzitetu. Poeziju je počeo pisati još kao učenik sarajevske gimnazije, a tokom studiranja u Beču napisao je prvu zbirku pjesama (Trofanda iz hercegovačke dubrave), a tada piše i prve radove i prikuplja građu za historiju Bosne. Zajedno sa Edhemom Mulabdićem i Osmanom Nuri Hadzićem 1. maja 1900. godine pokreće list Behar.

Od 1900. do 1906. radi kao profesor arapskog jezika na sarajevskoj Velikoj gimnaziji, osniva društvo Gajret, a potom i društva El-Kamer i Muslimanski klub. 1907. pokreće list Ogledalo, a godinu dana kasnije odlazi u Beč i pristupa izradi disertacije Die Bosniaken und Hercegovcen auf dem Gebiete der islamischen Literatur koju je odbranio 1910. godine.

U Beču dobiva doktorat iz orijentalnih jezika i povijesti islama. Nakon toga postaje profesor orijentalnih jezika na Zagrebačkom sveučilištu.

Iste godine izabran je za zastupnika u Bosanski sabor i odmah potom, i za predsjednika Sabora. Na tom položaju ga je zatekao i slom Monarhije.

Nakon rata, od 1919. godine radi kao kustos u Zemaljskom muzeju u Sarajevu sve do 1927. godine kada je umirovljen.

Umro je 9. aprila 1934.g. u Sarajevu i sahranjen u haremu Begove džamije.

Bašagićeva kolekcija islamskih rukopisa i starih knjiga, koja je u posjedu Bratislavske univerzitetske biblioteke, je dio UNESCO programa Memory of the World Programme.

Stara  kuća, kaldrma u avliji i stara česma izgledom podsjeća na autentične bosanske kuće građene u orijentalnom stilu, koje su bile svojstvene begovskim porodicama, je najbliži opis rodne kuće Safvet-bega Bašagića u Nevesinju. Kuća je donedavno bila u privatnom vlasništvu, a zahvaljujući inicijativi BZK “Preporod” je otkupljena i biće rekonstruisana u muzejski prostor.

Privreda

Na području općine Nevesinje pod visokim šumama četinara i lišćara nalazi se 6.658 ha i najvećim dijelom se koriste za potrebe drvoprerađivačke industrije. Pod poljoprivrednim zemljištem obradivog tipa nalazi se 10.820 ha. Planinski pašnjak Morine obuhvata površinu od 2.040 ha i idealan je prostor za uzgoj sitne stoke. Kod individualnih poljoprivrednih proizvođača (farmera) nalazi se 7.500 goveda, 30.000 ovaca i 4.000 svinja u tovnoj sezoni. Od ruda, utvrđena su nalazišta boksita i uglja čija ekonomska valorizacija nije utvrđena. Nevesinje pruža velike mogućnosti u proizvodnji žitarica, voća, povrća i mesa i konkuriše kao sredina na širem području za proizvodnju zdrave hrane.

(Mostarski.ba, Općina Nevesinje, biserje.ba)