Roman od autora Enesa Karića pod nazivom “Baronese u Hadži Sinanovoj tekiji”, izraz su duboke ljubavi prema domovini i njenom kulturno-identitetskom naslijeđu, piše Irma Marić Međedović.
U prethodnim javljanjima u vezi s Karićevom književnošću pisala sam o idejama, motivima i akterima koji su kružno povezani u njegovim prozama, objedinjavajući identitetska, interkulturna i interreligijska razmišljanja, gradeći polidimenzionalnu pripovjedačku ideju slova koje ostaje da svjedoči o turbulentnim historijskim vremenima, traumatičnim ljudskim iskustvima malog, ali posebnog dijela Balkana – Bosne i Hercegovine.
Kako pisac ističe u napomeni, fabula romana razvijena je na historijskoj podlozi i elementima legende, a time je već i određena priča koja se tek treba ispričati. Enes Karić je 2009. godine obavio prvi roman Pjesme divljih ptica i zaintrigirao izlaganjima o islamskom misticizmu. Roman prati posljednje decenije 16. vijeka, poraz na Lepantu 1571. godine, previranja u Osmanskom Carstvu i izravne utjecaje na Bosnu i Hercegovinu.
Na temeljima islamske filozofije i rasprava u svome prvom romanesknom ostvarenju, radnja romana Baronese u Hadži Sinanovoj tekiji obuhvata dešavanja od 1880. do 1910. godine, s tim da bilješke u Ljetopisu, koje piše protagonist romana šejh Edhem efendija Misirlić, sežu od još jednog turbulentnog razdoblja za Bosnu i Hercegovinu – okupacije i aneksije od strane Austro-Ugarske (od 1866. do 1910. godine).
Hadži Sinanova tekija, njen šejh i muridi na vjetrometini su novoga vremena i svega što ono donosi sa sobom, a još uvijek u „magli otišlih vremena“ .
Kao što je prethodno spomenuto, glavni akter romana je Edhem efendija Misirlić, predvodnik kadirijskog tarikata Hadži Sinanove tekije u Sarajevu, u narodu poznat i kao šejh Cvancika. U tekijskom ljetopisu, često „iz smrzli iz studi“, zapisuje najdublje emocije i misli, gdje uočavamo motiv samoprepoznavanja kroz koji se otvaraju brojni psihološki motivi u svijesti uglednog sarajevskog šejha, osvjetljavajući tako sebe i svijet koji ga okružuje.
Nadnesen nad ljetopisom, nad svojom pričom, podsjeća na Bašeskiju, ali i na Selimovićevog derviša. Status protagoniste obezbjeđuje mu čvrstu pripovjedačku poziciju u koju imamo puno povjerenje bez obzira na to što je riječ o izrazitoj pripovjedačkoj subjektivnosti i njegovoj sklonosti ka poetizaciji iskaza. U ispovjednom tonu, kroz lirski iskaz, osjetimo intimno odahnuće kroz mistično sufijsko promišljanje svijeta. Šejh je srastao s tekijom, ali je svjestan i vanjskih tokova, političkih pitanja te društvenih tokova u Sarajevu i šire, što njegovu priču čini posebno
vjerodostojnom i pouzdanom.
Posebno je zanimljivo unutrašnje stanje šejha, nemiri koji dobijaju svoje vanjske obrise, razgovori u solilokviju što ga čini „samosvjesnim dramatizovanim pripovjedačem“ .
“Za ovoliko godina šejhovskog položaja/ u Hadži Sinanovoj tekiji – ja nisam poludio! / Bože, Gospodaru Oduvijeka i Zauvijeka,/ hvala Ti!/ Tebi Koji si izobilno podario/ pa nisam s uma svratao,/ nisam s pameti stradao,/ nisam dušu ukaljao!/ Sada mogu bez straha ispraćati/ svoje posljednje dane,/i gledati u bijele smrtne plahte,/ u šejhovske ćefine/ savijene u ormaru tekijske ostave,/ poškropljene miruhom mirte,/ u koje će me moji muridi
zaviti!”
Bitno je istaknuti i razgovore sa domaćim predstavnicima vjerske vlasti gdje osjetimo i dramsku napetost. Neizostavne su posjete austrougarskih poglavara i generala, šejhovi napori da sačuva tekiju i da duševnu bolnicu koja postaje teret premjesti drugdje, posjete austrijskih baronesa, supruga visokopozicioniranih zvaničnika, kao i uvjerenje da tekijski prostor liječi dušu i tijelo, pomaže potpunom oporavku i očuvanju trudnoće. Fabulu romana čini život u dogmi šejha i tekijskih murida, ali i crtice njihovih života izvan tekijskih vrata i zidova, ističe u recenziji Irma Marić Međedović.
Posebni pasaži u romanu govore o ljubavnom i saputničkom odnosu šejha Misirlića i njegove supruge Esme
hanume Erkočević Misirlić, o njihovom životu punom topline i razumijevanja u kući na Hrvatinu. Njegova supruga je glavni dobrotvor Hadži Sinanove tekije, ali i jedan od aktera-pokretača radnje romana. Navest ću još murida Rejhana Tufu i doktoricu Jasminku Tilavu. Oboje otkrivaju i rasvjetljavaju kompleksnosti svojih ličnosti, znanja i uloga, traženja i izgubljenosti.
Pitanje prostora učestvuje u kreiranju narativa i novoga Karićevog romana u kojem se samoprepoznaju njegovi akteri pokušavajući razumjeti svoje unutrašnje (tekijske) i vanjske uloge. Prostor tekije se dijeli na dva dijela: istočni, u kojem se nalazi semahana, biblioteka,musafirska soba, šejhova odaja i prijemna soba, te zapadni dio u kojem je smještena duševn bolnica i tako od 1529. godine. Poseban prostor je cvjetni tekijski vrt s najljepšim ružama koji umiruje duševne bolesnike – prostor koji zadivljuje, okrepljuje, liječi – onozemaljski.
Tekijska vrata i njeni čuvari, vratari, granica su između tekijskog i stvarnog vremena i prostora. Okosnica događaja ispisanih u ljetopisu Hadži Sinanove tekije je smrt tekijskog bibliotekara Halila Sakala i njegov misteriozni odnos s tragično stradalom djevojkom iz duševne bolnice. U tim dijelovim prepoznajemo krimi-dramu, potragu za dokazima i sklapanjem šire slike o nemilom događaju, ali i šejhove poruke, predavanja muridima i razgovore koji daju poseban, duhovni i reminiscentni pečat radnji romana:
„Odavno slijedim svoje sufijsko iskustvo, nikad me nije izdalo: Ima stvari u životu kojima ne treba nikakvo objašnjenje, i trebaš pustiti da ih svi vide kakve jesu, i kako se čine svima, ili barem većini. I da ih vide onako kako ih hoće vidjeti, sami i ponaosob. Jedna od njih je i smrt. Ona je naglo skretanje vremena koje nas duboko zagrebe po licu. Učini to tako snažno da ništa ne tumačiš već sve osjetiš. I bude ti dosta. Bude kraj. Neka i sada bude tako. Uostalom: Evo Zejnebe, evo i njezinog mrtvoga muža. Ni nju niti ijednog čovjeka ne treba učiti onome čemu ih sam život uči svaki dan. ʼŽivot je svakom muškarcu i ženi najbolji šejh!ʼ”
Baronese u Hadži Sinanovoj tekiji možemo čitati i iz melanholično-traumatičnog osjećaja, vrlo bliskog našim piscima, kojim se otvaraju poetički koncepti traganja za prošlim vremenom gdje autor pronalazi neiscrpnu inspiraciju i transcendentalno iskustvo. Intertekstualna i autopoetična načela Karićeve književnosti ogledaju se u izboru motiva i tema, aktera i protagonista, idejnoj koncepciji djela u kojem prepoznajemo utjecaje Bašeskije, Ćamila Sijarića,
Meše Selimovića, Dževada Karahasana i drugih velikana pripovjedačke riječi. Shodno tome, u prethodnim romanima, a i u ovome pred nama, Karić iskazuje duboku naklonost prema islamskoj filozofiji, meditativno-reminiscentnim razmišljanjima, pjesničkim vizijama, općecivilizacijskim vrijednostima koje grade profil usamljenog pojedinca, navela je.
Njegova poetika je na tragu etičke strane književnosti koja prati sudbinsku poziciju čovjeka na ovom svijetu kroz različite slojeve životnog iskustva. Roman Baronese u Hadži Sinanovoj tekiji ljetopis je jednog vremena i ljudi u njemu, svjedočenje o stalnoj potrebi čovjeka da kroz sjećanje, duhovnost i pripovijedanje sačuva trag o sebi i vremenu kojem je pripadao, a istovremeno još jedan značajan doprinos Enesa Karića savremenoj bosanskohercegovačkoj književnosti.
Radi se o najnovijem književnom ostvarenju Enesa Karića koje je izašlo iz štampe ove jeseni.
Knjiga je privukla veliku pažnju domaće javnosti i književnih kritičara.
(Mostarski.ba)
