Šuti! Neću šutit! Dosta više! Šutim dvadeset godina! Uvijek šuti, čuvaj glavu, čuvaj pos'o, da ne bi ko šta zamjerio. I odeš s ovog svijeta, a ostaneš željan progovoriti. Pa eto onda pričaj! Pričaj, ako imaš s kim! E tu
Zar i ti odlaziš? I ti me ostavljaš? A gdje ćeš? I hoćeš li se vratiti ikada više? Idem u Irsku. Svi Hrvati odoše u Irsku, pa ću i ja. A šta to tebe briga, gdje ću ja? I ko
Staubsauger! Staubsauger! Ništa ih nisam razumjela, ali su upirale u usisivač, a ja nisam znala taj njemački, da im kažem "I nije vam vala nešto, mi smo imali Zepterov na paru, najskuplji, ali kad je udarila granata u kuću, neko
Frajla je odnekud došla. Niko ne zna, ni kad ni zašto. Bila je noćna mora poštenih žena, što ispraćale su je s balkona, u strahu da muž jedne od njih ne utješi se noćas u Frajlinom zagrljaju. U svojim širokim
Jednom sam se odrekla pet užina. Odrekla sam se pet školskih sendviča, jer smo skupljali za sestre Čuljak. Napiješ se malo vode u školskom toaletu, i ne razmišljaš da si gladan, nego ti ono drago da daš što više, samo
I sve će opet biti... i zvizdana, i bure, i sadit će djeca borove na Fortici, i niknuće opet munika na Rujištu, i svega će nekada i nekako biti, a šta je sa nama? Ne, neću da ovo bude još
Još koji dan, i raskitit će se jelke. Neki će sačekati da prođe i srpska Nova godina. Neki nisu ni imali jelku, i kleli su se da po vjeri njihovoj sada i nije Nova godina. A meni pogled na šarene
Dan je siv. Ali, život ne smije biti! Koga uvjeravam u ovo? Sebe. I vas isto. Hajde da ga ofarbamo nekim lijepim živim bojama. Da ga ofarbamo, a ne da se farbamo! A farbamo se... farbamo! Moji su prijatelji najbolji
Kad sam bez tebe, sve isto mi je... Nisi Dino u pravu! Ako nisu ovdje, ne znači da su srcem daleko. Večeras smo jedno, u sjećanju na ono naše nekad. Hladno je. Još malo, pa na Ponoćku! Samo ću ja
Hajde ustani! Ustani, molim te! Nikad se u Liska parku nije spavalo, sjećaš li se, samo se na klupi sjedilo. Naša je bila ona zadnja do zida, da ne vide nas s ulice, i ne slažu da smo se faćkali.
Rekli su mi, i Osman je bio, zanesenjak i lud od ljubavi, i cijeli je život volio Zorku, srpkinju, glumicu beogradskog putujućeg pozorišta. I oženio Zorku. I bojala se mostarska čaršija, da i poslije Osmana, ne dođe neki drugi Osman,
Ako smetam, a vidim da smetam, reci! Otići ću negdje, ne znam gdje, ali na svijetu ovolikom, naći će se valjda i komadić neba za mene. Ne tražim ja puno. Malo bi vode, malo zraka, cvrkut ptica, i nešto smijeha