Ja tek sada znam zašto si ti takav. Došlo je sada tvojih pet minuta, da naplatiš nam svima što smo ti se smijali, jer si bio, izvini, nemoj se ljutiti najsmotaniji u raji. Ti jedini nikada nisi uspio uhvatiti Štrumfa.
Ja ću u Irsku. Svi Hrvati idu u Irsku, pa ću i ja u Irsku. Rekli su da tamo ima posla, imamo i svoju crkvu, i nema izbjeglica u Irskoj, i još su mi rekli da u Irskoj nema zmija.
Eto, voljet ćemo! Voljet ćemo, i kada ne vole nas, voljet ćemo onako što nam se voli, jer drugačije ne znamo. Voljet ćemo svakoga... i cvijet, i pticu... i čovjeka... i vodopad... i njih... E njih nećemo! Oni nisu naši! Oni su ubijali, palili, rušili... oni sada sjede u foteljama i žive na račun sirotinje. Njih nećemo! Njih mrzim! Stani! Polako! Ako ih mrziš, kakva je razlika između njih i tebe? Ti mrziš njih... oni mrze tebe... oprosti, u moju vojsku ne možeš. U moju vojsku mogu samo oni koji nikog ne mrze.
Nikada let iz Londona nije bio teži, i nikada ovaj put prema Mostaru nije bio bolniji kao sada. I šta reći ti, nakon toliko godina... Jedno je sigurno, nećemo pričati o prošlosti. Šta ja tebi mogu reći o prošlosti, tamo
Je li to ta vaša Skandinavija? Ja ne znam je li vrijeme ustajati ili spavati. Uvijek mrak! Uvijek kiša. Stalno neki đavo puše. Smrz'o se ovdje. Oni unutra sjede, djeca im vani u kolicima po ciči zimi spavaju. Jesam li
"A vidi seljaka!" - reče građanka i baci opušak od cigare. Vala je uvijek bila sramota da žene ulicom puše, a tek da čikove na asfalt bacaju,ma gdje to još ima! A onaj što ga dama-građanka seljakom prozva, niti je
Kažu, da u svakom ratu najbolje prođu one hodalice vodalice. One što voljele su život, i zbog kojih majke su se Bogu molile da im takve za sinove jedince ne odu, i nevjeste im postanu. Kažu da takve obično u
Mi nikada nećemo biti načisto što ćemo jedno s drugim. Je li ti ono mene voliš zbog mene, ili ćemo glumiti ovih pet godina da se k'o fol volimo, pa im poslije ono Evropski odgovoriti: "Sukob karaktera!". Vidi ovo, kad
Novi servis za ručavanje se vadio iz kartonske kutije ispod kreveta, kad dolazio je kum Jure iz Frankfurta. Kako prije, tako i poslije rata. Napravila bi se i baklava, posuta zelenim pistacijama, jer baš takvu kum Jure kupuje kod Turčina
Njihova kuća trošna i malena, nekim kričavim bojama ukrašena bila je uz vodu, na kraju ulice, na putu za nigdje... Uvijek su njihove kuće na putu za nigdje, gdje drugi ne zalaze, samo oni naprave mjesto za smijeh, radost i
Ovo je ljubav. Nema ovo veze s politikom. Pišem ti, nek' znaju svi, da nisi sama, u boli svojoj, Zemljo moja, napaćena. Pišem, iako znam, da nikog nije briga za tebe, i da niko neće više čitati šta o tebi
Kako god da uradiš, ne valja. Šta god da kažeš, nekom ne paše. Ako piješ, ne valja te vidjet s čašom, ta nisi Oma Batlak, ako ne piješ, onda si malo puk'o, skratio pantale i otiš'o u vehabije. Elem, vazda
