Hoćeš li da ti ispričam nešto? Jednom davno, bila sam sretna. Presretna je puno bolja riječ. Jednom davno, imala sam svoju zemlju. Imala sam domovinu, u koju sam se zaklinjala, i kojoj pisala sam pjesme. Moja domovina imala je rijeke
Ponekad jednostavno moraš odmoriti. Udahnuti duboko, i sačekati da vidiš, šta će donijeti jutro slijedeće. Nije se teško boriti s drugima, sa samim sobom, najteže je. I vječita dilema, živjeti kako srce ti kaže, ili kako narod očekuje. Ako poslušaš
"More je izvor života, jeli tako Moke. Moke je još dodao i to da se strankinje praaa, praaa, skaaa, juuu…", e onda je vokmen počeo zavijati, i uvijek kad je najzanimljivije vokmen počne zavijati, a baterije su bile pravo skupe.
Obećala sam da neću, ali ipak jače je to od mene. Kupujem sok, sendvič sa sirom i "Ljepotu i zdravlje". Kupujem razlog za doći na stanicu, zagrliti je još jednom, reći "Doviđenja", a znam da je "Zbogom" puno bliže istini…
Njeno porculansko bijelo lice, i glas koji ima snagu da i sam Titanik spasi od potonuća, pronašlo je Huzur. Mir! M kao Martina! M kao Mir. O svojem je tijelu, onako samo njoj svojstveno, pričala kao o bijelom čistom bloku
Ove ti godine nisam kupila cipele nove za rođendan. Izgubit će se tradicija, da sačuvamo blok,i mijenjamo ih za broj veće, za model šire, za đon što ne kliza se zimi kad poledi. Ostala sam zakinuta ove godine za ono
Nakon više od deset godina molitvi Svevišnjem, i gorkih čajeva od ko zna više kakvih trava, na svijet je došao Mirin sin jedinac. Rodila ga u kasnim tridesetim, čuvala kao kapljicu rose na dlanu, od svega lošeg što moglo ga
Ne brini. Brzo ću ja nazad. Kukavički je biti daleko od tebe, sad kad teško ti je. Tek su te malo zakrpili, sagradili, a neki bi radije u ruševinama opet te vidjeli. Onaj ko umjesto srca nosi ruševine svog života,
Sve su knjige dobre, samo neke pročitamo u pogrešno vrijeme. „Kako si pametna“.- rekao je moj prijatelj. A on je jedan od onih najbližih Bogu, onaj kojem ljudi se klanjaju, jer kontaju da on malo više s Bogom se druži,
Počela sam pisati nešto drugo, ali slika tvoja, neda mi nikako. Inače, ja sam ti iz Mostara, i u noćima besanim, stavljam riječi na papir, koje putuju ka ljudima koji žele da odškrinu vrata svoje duše, da ono na papiru
S medom raditi a med ne lizati, teško je. Tako su govorili naši stari. I oni što bili su prije ovih, medom su se sladili. Ali su vala, i narodu meda davali. Koliko toliko, ali davali su. Takvima poput tebe,
Nek' pukne brana. Nek' potopi sve. Pa k'o osta, osta ! Neka bude, k'o što Greta Habiba rekla je da biti treba. Pa nek' priča, k'o preživi. Neka priča kakvo je bilo proljeće u Gradu nekad, a kakvo je sad.
